Odisej mog života
14. 11. 2010. u 18:33
Kada su jednom prilikom pitali Branku Petrić da definiše teatar, ona je mudro odgovorila da ne zna da li je pozorište hram, ali da u njemu na kraju scenskog prikazivanja ljudi sklapaju ruke kao na molitvu i tapšu
- Ja sam pomešano dete, spojila se planina i more - kaže Branka Petrić. - Mama je iz Sandžaka, Nove Varoši. Saznala sam da smo daleki potomci porodice Nemanjić. Bila su ranije takva vremena kada to i nije bilo tako važno. Otac mi je sa Sušaka. Moj deda po ocu bio je veleposednik pilana i šuma u Gorskom kotaru. Posle raspada Austrougarske kada sve to postaje jedna zemlja, on je imao poslovne kontakte sa Beogradom. Tu upoznaje devojku koja je studirala filosofiju i moj deda joj je rekao:“Vi se meni jako dopadate, ja imam sina koji trenutno studira u Švajcarskoj. On će uskoro doći i ja bih voleo da se vas dvoje upoznate“.
- Tako se moj tata upoznao sa mamom i dopali su se jedno drugom. Moj otac Vinko i majka Radmila živeli su na Sušaku i u Novom Vinodolskom gde sam ja rođena. Imali su divnu vilu koju je otac nasledio posle dedinog bankrota i smrti. Naime, deda je bio idealista, sav kapital je uložio u prokopavanje čuvenog Šarganskog tunela, gde i danas prolazi barska pruga. Država ne ulazi sa parama u nastavak posla i deda bankrotira. Kada su 1941. Talijani okupirali Primorje, moj otac biva osuđen na dvadeset godina robije i pušten je kada je Italija kapitulirala. Krajem četrdesetih godina dolazimo u Beograd.
Na pitanje da li je u porodici bilo i umetničkih gena, jer se odlučila da postane glumica, Branka objašnjava:
„Mama je bila profesor a njena porodica, svi su bili sveštenici, deda je prota Karamatijević. Rođeni mamin brat Pivo Karamatijević je slikar, njegova ćerka slikar, ćerka moje sestre završila Primenjenu akademiju, majka je pevala u horu ’Obilić’, dve sestre su svirale flautu, dakle bilo je dovoljno članova porodice koji su se bavili umetnošću, a ja sam se posvetila pozorištu.
U predstavi ’Jaje’ pojavljujem se u kombinezonu, to je bio drugi kombinezon na sceni, posle Olivere Marković u ’Mački na usijanom limenom krovu’. Tada sam prvi put igrala sa Bekimom na sceni, gde je on dobio ulogu moga muža“.
Kada se jednom prilikom Rahela Ferari razbolela i otišla na operaciju, a igrala je u čuvenoj predstavi ‘Talac’, koja je bila hit i rasprodata unapred, Branku je zvao upravnik i rekao da uskoči u tu ulogu i da ima tri dana da je nauči. To je bila ogromna uloga, sa puno songova.
„Naravno, ja kao mlada glumica tih šezdesetih godina krenem sa velikim entuzijazmom i bila je to uspešna predstava“ - seća se Branka. „Na jednu od repriza Sveta Lukić je doveo Vajdu, a on je pitao - ko je ova glumica? I tako sam dobila ulogu u njegovom filmu ’Sibirska ledi’. Bekim Fehmiu je bio moj kolega, poznavali smo se još sa Akademije. Gledali smo se onako u prolazu na hodniku, ja sam ga ponekad malo začikivala, međutim, on je bio mnogo ozbiljniji od mene. Oboje smo išli na časove baleta na Akademiji, pošto smo to oboje voleli. Mi smo počeli da se zabavljamo krajem 1963.
Kada je Akademsko pozorište gostovalo u Londonu, Bata Stojković i ja imali smo jedan skeč. Jakov Lind, tada mladi engleski dramski pisac, došao je da nam čestita i rekao:
’Kad budem postao slavan i zaradio novac, ja ću doći u Jugoslaviju da snimim film sa vama’.
Bekim je tada bio u vojsci i rekao mi je - ti si jedina koja mi je čestitala Novu godinu. Nije mogao da veruje kada sam ga odmah posle vojske pozvala da snimamo film. Igrali su i Bata, Petar Banićević. Ceo avgust smo snimali u Opatiji, imali smo fenomenalne dnevnice. Uspela sam da se tada izborim da honorare dobijemo u devizama. Momci nisu mogli da veruju. Film se zvao ’Ušica’ i prikazan je 1964. u Oberhauzenu. Na snimanju tog filma počela je Bekimova i moja ljubav.
Te 1967. kada je Bekim dobio Srebrnu arenu u Puli za „Skupljače perja’’, gledala ga je Silvana Mangano i preporučila Dinu de Laurentisu. Bekim je dobio ulogu u filmu ’Odisej’, koji se snimao u Italiji. Već sam bila trudna, a kako nije mogao da napušta snimanje, Bekim zakaže naše venčanje u Rimu. Pita me - jesi li donela dokumenta? Jao, nisam! A meni su tada dali u pozorištu sedam slobodnih dana da bih se venčala.
Mi smo se tih sedam dana lepo provodili, pa sam morala ponovo nazad za Beograd. Moja mama je išla u Sarajevo po Bekimovu krštenicu, ja uzmem svoju i otputujem samo na tri dana. Venčali smo se u našoj ambasadi u Rimu. Kuma mi je bila sestra Jovanke Broz, Zorica Budisavljević, čiji je suprug bio konzul pri ambasadi, a Bekimov kum je bio Ognjen Prica. Dobila sam buket cveća i nemamo ni jednu jedinu fotografiju sa venčanja“ - nostalgično se priseća prvakinja Jugoslovenskog dramskog pozorišta Branka Petrić.
DUGE NOGE ZA ULOGU
Još kao studentkinja Branka Petrić je zaigrala u predstavi „Prosjačka opera’’. Dobila je ulogu na zaista neobičan način.
- Bojan Stupica je režirao predstavu. Zaustavio me na vratima glumačkog salona i pitao: „Kakve imaš noge, jesu li dugačke i dobre?“ Ja se zbunim, i kažem „pa, jesu“. A on će: „Digni suknju. Aha, dobro, dobila si ulogu“ - smeje se Branka, sećajući se da je govorila - „ja sam žrtva vojničke samovolje“, kad su je pitali kako je dobila ulogu.
(Nastaviće se)
Sutra: Branka Veselinović