Tihi u fabrici snova
16. 11. 2010. u 19:23
Voja Brajović i danas na sceni od sna pravi javu
U VREME emitovanja "Otpisanih", gledaoci su se delili na one koji vole Prleta i one koji vole Tihog. Kakva publika je više volela Tihog? Mislim da su svi više voleli Paju ili Prleta, ali sam im ja imponovao kao vođa grupe, seća se doba svoje mladosti i velike popularnosti junaka televizijske serije, pozorišni, filmski i televizijski glumac Voja Brajović. - Bilo je to romantično vreme. Govorilo se samo o sportu, seksu, ženama, filmu, televizijskim serijama, fudbalu, muzici i košarci, godišnjem odmoru... a nikako o ratovima, politici, kriminalu. Kamo lepe sreće da nam se vrati to divno i bezbrižno vreme u Srbiji!
- Bili smo veoma mlada ekipa pod vođstvom izuzetnog i veoma hrabrog Ace Đorđevića - ja s nepune 24 godine, Gaga stariji šest godina, takođe je bio klinac, a Miki Manojlović od mene mlađi godinu dana. Tada su nas, naravno, producenti ucenjivali, a novac od prvih "Otpisanih" potrošili smo pre završetka snimanja, iako smo, verovatno, prošli bolje nego mnogi drugi. Bio sam tada verovatno najpopularniji, a najsiromašniji čovek u zemlji. Nisam od sramote mogao da sednem u mlečni restoran i pojedem pogačicu, a stanovao sam na tavanu sa zemljanim podom. Moj prvi autonomni stambeni prostor bila je "zastava 101", koju je otac kupio na kredit, nastavlja priču Brajović.
RoĐen je 1949. u Beogradu. Kaže da je bio izuzetno voljeno i maženo dete i da to nikada nije zloupotrebljavao.
- U stvari sam od malena bio kilavo dete, ali sam u svojoj porodici bio ikona. Ne znam šta su oni od mene očekivali, ali ja sam uvek osećao odgovornost da ih ne razočaram, da ih ne postidim zato što su me voleli.
Rado kaže da je Valjevac, jer je u tom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1971. diplomirao je glumu na FDU u Beogradu u klasi prof. Ognjenke Milićević. Od 1969. godine stalni je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, u kome je za četrdeset godina ostvario gotovo pedeset uloga.
Još kao student igrao je u predstavama "Odbrana Sokratova i smrt", "Agamemnon", "Kad su cvetale tikve", "Pigmalion", "Koriolan". Ulogu Turnela u premijernoj postavci "Bube u uhu" igrao je do 1997. Zatim, uloge u predstavama "Elizabeta od Engleske", "Hamlet", "Mister Dolar", "Vasa Železnova", "Romantične ćudi", "Hrvatski Faust", "Pozorišne iluzije", "Rodoljupci", "Lažni car Šćepan Mali", "Bure baruta", "Troil i Kresida", "Galeb", "Na dnu", "Gospođa ministarka"...
Nagrađivan je s više desetina nagrada za pozorišna ostvarenja: dve Sterijine, osam Godišnjih JDP, Oktobarska, "Ćuran", "Milivoje Živanović", "Dobričin prsten", a od 15. maja 2007. do 8. jula 2008. bio je ministar kulture u Vladi Republike Srbije.
Poznato je da se s humorom odnosi prema svojim bolestima, a tako je bilo čak i kad su mu operisali tumor na mozgu.
- Jeste, rekao sam da je moj mozak bio opasan, a tumor benigan. Ali, tu je bilo toliko toga da sam često razmišljao da li me Bog spasava ili kažnjava: padao sam s drveta, s vratila, lomio se, razboljevao od najstrašnijih bolesti. U trenutku mog slobodnog vremena, kada rekreiram moždane vijuge, družim se sa prijateljima igrajući preferans. Napadno koristim izraz rekreacija, jer moji prijatelji i ja to nazivamo sportom. Moja Milica (glumica Milica Mihajlović, supruga) takođe zna za to moje vreme i jako sam joj zahvalan što nije od onih koji prave probleme.
Kada su odgovornost i ambicija u pitanju, Brajovićev reper je bio Pavle Vuisić. S njim je kao mlad glumac snimao "Šešir profesora Vujića". - Ja sam odmah video da je on, zapravo, bio ambiciozan. Snimali smo kadar gde ja, kao Mika Alas, sviram violinu, a Vuisić samo sluša. On je to vraćao dvadeset puta jer je bio nezadovoljan. Insistiranje na savršenstvu objasnio mi je time da je, iako nema dece, odgovoran prema deci u publici koja ga vole kao glumca i da ne želi da se jednog dana postide što su ga volela.
Igrao je u nekoliko desetina filmova: "Specijalno vaspitanje", "Nacionalna klasa", "Tesna koža" 2 i 3, "Tito i ja"... i desetak serija: "Otpisani", "Više od igre"...
Podseća da je učestvovao u mnogo komada koji su najavili ono što će se desiti u našoj stvarnosti:
- Uvek me je iritiralo to što neki moćnik može da utiče na sudbinu umetnosti. Još kao klinac sam doživeo te zabrane, pa i kasnije. Od potencijalnih skidanja predstava sa repertoara, do straha da li će biti skinute. Tako sam, kao jako mlad, doživeo skidanje "Tikava". Kasnije je nastao problem oko "Golubnjače", pa "Mrešćenja šarana", "Pazarnog dana"... Taj izazov uvek rađa veću umetničku energiju. Onda je došlo vreme devedesetih, kada smo igrali predstave na koje niko od rukovodećeg establišmenta nije ni smeo da dođe da gleda - "Pozorišne iluzije" ili "Lažni car Šćepan Mali" ili "Bure baruta"... Emocije koje smo izazivali išle su dotle da su, posle predstave "Bure baruta", sve kolege izašle sa pištaljkama, a i publika im se pridružila, da zajedno podeli protest.
Trenutno, Brajović igra u čak deset predstava, u četiri pozorišta: Jugoslovenskom dramskom, u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, u Budva Grad teatru i Crnogorskom narodnom pozorištu.
- Ja sam glumac i to je moja sudbina. Drži me to uzbuđenje koje sam imao kao klinac, da duboko doživim pozorište, da se zamislim i uzbudim nad tim što sam čuo na sceni. Mislim da me to i danas privlači. Uzmite, recimo, Šekspira. Koliko traje sećanje publike, toliko je vredno ono što glumac radi. Šekspir kaže: "Mi smo građa od koje se tvore snovi". Ta vrsta šanse da se glumac identifikuje sa problemom koji se radi na sceni jako me privlači. Glumci su ti koji od sna prave javu.
(Nastaviće se)
Sutra: Ružica Sokić