Pesnik čudo neviđeno

O sedam crnogorskih Lazinih godina postoje najoprečnija mišljenja. Od naglog dolaska do misterioznog odlaska, od književnog rada do političkog delovanja, od uređivanja novina do novinarskog argatovanja. Jedno je jasno: Laza se našao u potpunoj besparici i političkoj nemilosti, i to sa najvišeg vrha, te mu je poziv sa Cetinja bio sudbonosni zov, ali i egzistencijalni spas.

Šturi podaci govore da je Laza na Cetinje stigao krajem juna 1884. godine. Ponuda za uređivanje "Glasa Crnogorca" potekla je od samog knjaza Nikole I Petrovića (1841 - 1921), a do Laze stigla preko prijatelja, "propalog pesnika" Jovana Popovića.

Kako je izgledao taj prvi susret, u znamenitoj "Lokandi", kafani i hotelu, Sima Matavulj (1852 - 1908) zapisuje:

"Sjeđaše gologlav, glavom okrenut prema prozoru, sa jednim okom zažmurenim, drugim izbačenim, kao gađač koji je svu dušu i svu snagu prikupio u jedno oko. Doručkovasmo zajedno. Ispričah mu potonje znatnije događaje, koje je uglavnom znao i koji ga zanimahu - svadbu kneza Petra, književna posijela na dvoru, prikaz Balkanske, Maksima, osnivanje Crnogorke, Pavlovićeva i moja obajanija, po štogod iz dvorske i prijestoničke hronike, a najposlije i što se o njemu govorilo".

Na Cetinju, se tada počela skupljati diplomatska elita i graditi poslanstva. Za Lazina vremena sve je to još bilo po kućama, a domaćinstava nije bilo više od 200 i stanovnika više od 1.500.

O tom prvom periodu aklimatizacije Matavulj pomno beleži:

"Za duže vremena Laza je bio prijedmet opće pažnje. Knez i kneginjice često ga pozivahu; mlađi Petrovići, Pige, diplomate, sva ostala inteligencija, kupljaju se oko njega. Stanovao je i hranio se u Lokandi. Lijegao je dockan, ustajao dockan. Gotovo cijelo vrijeme do podne prolazilo mu je u toaleti i doručku; poslije podne u kartanju; pred veče u vratolomiji, jer njegove šetnje bjehu prava vratolomija po brdima cetinjskim".

Sam knjaz je bio ambiciozan državnik i još samouvereniji pesnik i dramski pisac koji ne samo da je hteo da "nadnjegoši Njegoša" nego i svu dramsku klasiku. Njegova okolina, odani dvorski službenici i sveštenici (pop Jovo Sundečić) potpuno su ga uveravali u tu opasnu zabludu.

Laza ne samo da je bio vršnjak knjažev nego i njegov "pobratim po peru" kome je ovaj dugo vagao ulogu koju će mu dati kao svom gostu, ali i činovniku. Iako je Kostić bio zadovoljan prijemom, o čemu je odmah pisao prijatelju Miši Dimitrijeviću, nade su se brzo izjalovile. Tek posle skoro godinu dana, sredinom jula 1895. Laza je obavešten da je postavljen za urednika "Glasa Crnogorca", zvaničnog organa Knjaževine, sa platom od 100 fjorina mesečno i sa dodatkom od obezbeđenih pretplatnika.

Prvu gorku pilulu Laza je popio kada je, po nalogu i o trošku knjaza, morao da napiše prikaz na njegovu dramu Balkanska carica i objavi ga 1885. godine, doduše pod pseudonimom Rienzi, u bečkoj "Novoj slobodnoj presi". Specijalno zbog tog delikatnog zadatka, do koga je knjazu bilo izuzetno stalo, Laza je dobio plaćeno odsustvo, usput obavljajući i neke mutne političke poslove o kojima su referisali bečki i srpski žbiri, pokazujući time da Kostiću nikada do kraja nisu verovali.

Za dramsko delo svog poslodavca Kostić nije, svakako, mogao da kaže da je genijalno. A upravo to se očekivalo, tim pre što su drugi to govorili na sva usta i pisali gde su stigli.

Uprkos pohvalama, knjaz Nikola nije bio zadovoljan, kao da je odmah prozreo i Kostić je dobio prvi minus, ali i doživeo pad na lestvici očekivanih dužnosti. Na stranu to što je i sam Laza igrao ulogu vojvode Lala i u specijalno šivenoj crnogorskoj nošnji izgovarao dva tri stiha i doživljavao aplauze na otvorenoj sceni na Cetinju, ali i na gostovanjima:

"Kad se Lazo pojavi u gomili figuranata, knez jako zakuca sabljom, svi članovi kneževog doma zapljeskaše, gomila u dvornici stade vikati: 'Živio Lazo!' Stasiti, čupavi, nemarni Lazo, u novo-novcatom, zlatom vezenom vojvodskom ruhu, sa sabljom o bedrima, čkiljaše jednim okom na publiku, kao da je broji i da joj se čudi. Pavlović se naljuti i vikne mu iza kulisa: - 'Ta pokloni se, čoveče!' Lazo mrdnu glavom i u najvećoj tišini izreče, kao preko volje, ono njekoliko riječi".

Sam knjaz je bio vrlo delikatan i nikada direktno nije govorio o onome što je predmet spora. Ne samo da je bio glavni urednik nego i oprezni cenzor lista za koji je Laza jednom priznao, ali u pismu, "da ne vredi ni po lule duvana".

Kako je došlo do Lazinog imenovanja, svedočio je Sima Popović:

"Jednom u dvoru...reče Knjaz Lazu: šteta bi bilo i za tebe i za srpsku književnost, da te vežem u kancelariju. Bolje ovako: da ti ja dam godišnje, dokle si živ, 3-4000 florina, ako ti je malo ne žalim i pet i šest hiljada, i ne tražim ništa od tebe, nego samo da pjevaš i pišeš. Je li ti pravo? Lazo ga je hladnokrvno slušao, nije riječi odgovorio, onako sjedeći, samo mu se glavom poklonio. Knjaz nije više ni riječi progovorio o tome ni tada, ni docnije..."

(Nastaviće se)