Prevrat pečat sudbini

PORAZ turskih nizama kod Kumanova i drugde otvorio je Pandorinu kutiju - opasnost od austrougarske intervencije na Balkanu. Pupin je to shvatio i odlučno ustao protiv moguće austrougarske akcije u korist Turske. U govoru održanom 25. novembra 1912. godine, pred Savezom crkava u Njujorku on je upozorio na opasnost od takve mogućnosti. Tom prilikom je izjavio da "ako se Austrija umeša u borbu balkanskih saveznika na taj način što će pokušati da ih liši plodova njihovih pobeda, balkanski narodi će biti spremni da se sudare sa Austrijom i da je tako izdevetaju; i to će sigurno tako uraditi kao što je sigurno da će nam Bog na nebesima pomoći da to ostvarimo".

U daljem izlaganju Pupin je nastojao da poveže borbu doseljenika u američkim kolonijama sa borbom balkanskih naroda. Nju su pokretali isti motivi, ideali i načela; duh Amerike pokretao je duh balkanskih naroda, tvrdio je Pupin. Tražio je američku podršku toj pravednoj borbi.

Iako nekadašnji podanik Dvojne monarhije, Pupin je sve oštrije istupao protiv njene politike i držanja prema balkanskim narodima, posebno Srbima. Dan posle velikog skupa austrijskih Slovena u Karnegi holu u Njujorku 14. decembra 1912. godine, na stranicama "Njujork tajmsa" pojavio se dugi Pupinov napis pod naslovom "Balkanska revolucija i njen učinak na Austriju". U njemu je Pupin borbu balkanskih naroda protiv otomanskog militarizma nazvao balkanskom revolucijom.

U napisu je izneo istorijat jugoslovenske ideje, njene najistaknutije predstavnike (I. Gundulić, A. Kačić-Miošić) i glavne centre. Kao prvi centar označio je Dubrovačku republiku i njene podanike; nakon njenog nestanka 1808. godine, centar je postala ustanička Srbija. Od velikog značaja za širenje i prihvatanje ideje zajedništva bile su "jugoslovenske" narodne pesme i balade sa kojima je Vuk Stefanović Karadžić upoznao čitavu Evropu. Veliki doprinos širenju jugoslovenske ideje Pupin je pripisao ilirskom pokretu.

VladajuĆi krugovi u Austriji brzo su shvatili opasnost koju je donosila ideja jugoslovenskog ujedinjenja. Nastojali su svim sredstvima da je uguše, ali uzalud. Pupin se u tom članku pokazao dobrim poznavaocem najznačajnijih evropskih zbivanja u DžIDž veku (revolucija 1848, ujedinjenje Italije i Nemačke, srpski pokret u Austriji). On je posebno ukazao na nastojanja austrijskih vlasti da uguše sve što je moglo da ugrozi Carstvo. Kao svedok tih zbivanja, svoja osećanja iskazivao je otvoreno, upirući prstom na najteže oblike pritiska na pojedine narode, njihovu veru, jezik, kulturu, politička prava. Poznavao je i dela onih evropskih pisaca koji su pisali o prilikama u Carstvu i njihovim argumentima podržavao svoja gledišta.

Pupin je smatrao dinastičku promenu u Srbiji 1903. godine, sudbonosnom za potonja zbivanja na Balkanu. U ličnosti kralja Petra I on vidi osobu koja je nastojala da Srbiju izvuče iz habzburškog zagrljaja. Taj pokušaj je doveo do carinskog rata, aneksione krize, suđenja Srbima u Hrvatskoj. Iz tih sudara Srbija je izašla preporođena, ojačana, spremna da vodi politiku oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda; u tome je našla saveznika u Bugarskoj i Grčkoj i oslonac u Rusiji. To je dovelo do slabljenja austrijskog uticaja na Balkanu, što je vlada u Beču nastojala da zaustavi onemogućavajući Srbiju da izađe na Jadransko more i stvarajući nezavisnu Albaniju. Pupin je zaključio da je "austrijski uticaj na Balkanu mrtav" i da će svaki pokušaj da ga obnovi biti osuđen na propast.

U javnim istupima i napisima Pupin je sve otvorenije iskazivao otpor prema politici Austrougarske na Balkanu. To se potvrdilo tokom rasprave sa nekim Aleksandrom Kontom, zagovornikom austrijske politike na Balkanu, koja se vodila na stranicama "Njujork tajmsa". Konta je otvoreno omalovažavao balkanske narode, a posebno Srbe, njihovu civilizaciju, privredni razvoj i duhovne prilike.

Osvrćući se na Kontin napis objavljen 22. decembra 1912. godine, Pupin je upozorio da je njegov autor bio austrijski glasnogovornik. Odgovorio je na Kontinu tvrdnju da su Srbi u Kraljevini Srbiji bili zaostali, siromašni i neobrazovani, a da su Srbi u Bosni i Hercegovini bili mnogo napredniji od njih. Pupin je na to naveo argumente koji su u SAD mogli naići na povoljan prijem. Naglasio je da Kontine tvrdnje nisu odgovarale istini.

"U Srbiji ne postoji siromaštvo i to delom potvrđuje i činjenica da iz nje nema iseljavanja", pisao je. "U ovoj zemlji nema više od pet stotina iseljenika iz Srbije. S druge strane, siromaštvo je oteralo skoro milion Južnih Slovena iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske, Kranjske i južnih delova Ugarske u SAD. Iseljavanje u Ameriku je u tim krajevima ostavilo mnoga sela bez muškaraca", naglasio je Pupin.

Pisao je i o drugim problemima, odbacujući Kontine tvrdnje. Pri tome, Srbiji i Crnoj Gori je pripisao ulogu vođa srpskog nacionalnog pokreta. Pritom je potvrdio svoje uverenje u neophodnost jugoslovenskog ujedinjenja i neminovnost rušenja Austrougarske.

(Nastaviće se)