Kralj ređao petice

Suzana Rajić

12. 03. 2011. u 19:59

Kralj je u 15. godini dobio novog guvernera, potpukovnika Jovana Miškovića. Očeva želja je bila „da vojsku kralj Aleksandar što više zavole“

KRALj je u 15. godini dobio novog guvernera, potpukovnika Jovana Miškovića. Očeva želja je bila „da vojsku kralj Aleksandar što više zavole“. „Nikada ga noću nisam ostavljao; doručkovao, ručao i večerao uvek zajedno s njim, i samo posle ručka, za vreme odmora, i to svakog drugog dana (od 13.30 do 15 sati) odlazio svojoj kući na viđenje sa ženom i detetom“, zapisao je Mišković u dnevniku.

Tada je počeo da stiče visoko obrazovanje. Pored uobičajenih univerzitetskih predmeta (istorija književnosti, građansko i krivično pravo, narodna ekonomija i sl.), na spisku su se našli i oni iz vojne struke - taktika, strategija, poljska i gradska fortifikacija, konjička pravila, vojna geografija. Prvi namesnik Jovan Ristić je naglasio da kralj mora usvojiti opšte, enciklopedijsko obrazovanje i da se ne može posvećivati posebno bilo kojoj nauci, kao ostali građani. Jer, kralj treba da bude vojnik pre svega, a ne naučnik.

ŠPIJUNI OKO KRALjA SVAKI kraljev korak praćen je sa budnom pažnjom. Njegovi razgovori u dvoru su prisluškivani, a pisma otvarana. Ako bi imao neko poverljivo pismo, odmah bi ga spaljivao ili davao sobaru Antonu da ga stavi u skrovište, čiji je ključ imao samo kralj. Kada je želeo da napiše pismo a da ga ne pročitaju namesnici, slao bi ga pod inicijalima „K. S“ i nije ga pisao svojeručno, već je to umesto njega činio major Rašić.

Prve jednosemestralne ispite kralj je položio u februaru 1892. godine, sa odličnim ocenama. Sve u svemu, dobio je za profesore najstručniji kadar koji je u ondašnjoj Srbiji postojao. Većina su bili ljudi bogatog predavačkog iskustva, što u gimnazijama, što na Velikoj školi. U takve doajene mogu se ubrojati Stevan Popović, Jovan Đorđević, Svetomir Nikolajević, Nikola Krstić, Grgur Milovanović. Među njima je bio i jedan stranac Francuz Alber Male, istoričar, profesor u koledžu Stanislas, koji mu je predavao diplomatsku istoriju država.

Iako nije završio visoku školu, kralj Aleksandar je četiri i po godine (1888-1893) sticao sistematsko obrazovanje, kakvo do tada nije bilo priušteno nijednom novovekovnom srpskom vladaru. Kraljev otac je prekid obrazovnog procesa svog sina tumačio sa mnogo sarkazma. Govorio je da se u Srbiji školovanje jednog kralja smatra izlišnim poslom, budući da se podrazumeva da vladar mora da zna sve od rođenja.

Inteligentan, sa odličnom memorijom i znatiželjom, kralj Aleksandar je kod svojih staratelja, guvernera, ministara, namesnika budio velike nade u budućnost. Svi se slažu da njegovo spoljašnje držanje i rezonovanje bar za pet godina nadmašuju stvarnu starosnu dob.

Kralj nije voleo da ga propituju, voleo je živ razgovor, diskusiju. Izvrsnom koncentracijom, pogledom netremice uperenim u predavača, izazivao je tremu kod profesora. Mladi vladar je pisao majci da mu svi predmeti idu od ruke i da mu ne predstavlja problem da nauči bilo šta što je „razložno“. Naravno, nije podjednako voleo sve predmete. U taktici i srpskoj istoriji je briljirao, u francuskom je takođe bio odličan, dok je sa hemijom kuburio.

Bilo je očigledno da kralj dobro poznaje i voli, pored srpske, i istoriju Francuske. Do svoje 16. godine dobro je vladao francuskim, te je istoriju ove zemlje učio isključivo iz francuskih knjiga i poznavao je „kao da je najbolji đak u generaciji“. U tome je zasluga imao i Alfons Dezire Magru, kraljev profesor francuskog jezika i književnosti. Iako se francuskim služio od kada je progovorio, filolog Stojan Novaković je - kada je prvi put 1891. video kralja - zadovoljno zaključio da kralj ima „akcenat čisto srpski“, kao kod svakog beogradskog deteta.

Opšte karakteristike svog vaspitanika guverner je ovako opisao: „Bistar i darovit; dosetljiv i lukav; pamćenje odlično; nemaran i neuredan, štedljiv; jogunastvo i pristrasnost u igri; dobrota srca i plemenitost; povratljiv iako nervozno razdražljiv“.

Uvid u dnevne kraljeve aktivnosti pruža podatke koji se ne slažu sa postojećim mišljenjem o njegovoj „izolaciji“ i „pritvoru“ dok je bio maloletan. Provodio je šest sati na časovima, ali se popodne sankao u gradu, „u svim pravcima“. Taj dečak je po kiši i vetru sa guvernerom gazio blato na Topčiderskom brdu, učio komandovanje vojskom, a istovremeno je redovno posećivao predstave u Narodnom pozorištu.

Na dvorskim prijemima kralj je u svojstvu domaćina dočekivao goste i uzvraćao zdravice. Bio je izuzetno ljubazan, vodeći računa da ne uznemirava goste dok još imaju hrane u tanjiru.

Sa šesnaest godina, krug njegovih poznanstava sa diplomatama, državnicima i političarima bio je veoma širok, a komunikacija lagana i tečna, bez znakova treme. Italijanski princ Viktor Emanuel, svratio je u martu 1890. kod srpskog kralja, koji ga je dočekao u dvoru i sa njim proveo celo prepodne. U junu 1891. ugostio je grčkog državnika Harilaosa Trikupisa, a tokom juna 1892. primio je u audijenciju Nikolu Teslu i Mihaila Pupina.

Kralj je prisustvovao službi u crkvi svake nedelje izjutra i o svim većim hrišćanskim praznicima. Ispovedao se uoči pričesta pred svoju krsnu slavu Svetog Nikolu 19. decembra. Tada je i postio, obično četiri dana, od kojih je dva dana konzumirao ribu, treći dan hranu na ulju, a četvrti dan na vodi. Postio je na isti način još dva puta u godini i primao pričest, o Božiću i o Uskrsu. Aleksandrovo shvatanje vere, ipak, nije dovoljno jasno. Sa šesnaest godina izjavljivao je da više ne veruje i da ima dve godine kako se „to odigralo“ u njemu. Iz docnijih kraljevih odnosa sa crkvom, videćemo da je njegovo verovanje bilo običajne, tradicionalne prirode, kao i kod većine Srba.


(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije