Lovci južne komande
24. 03. 2011. u 19:54
U mitski oreol koji prati život, smrt i upokojenje Če Gevare, utkano je, ne na baš slavan način, i ime jednog bolivijskog oficira, čija genetska loza vuče korene iz crnogorskog zavičaja njegovog oca
U mitski oreol koji prati život, smrt i upokojenje Če Gevare, utkano je, ne na baš slavan način, i ime jednog bolivijskog oficira, čija genetska loza vuče korene iz crnogorskog zavičaja njegovog oca. Reč je o Andriji - Andresu Seliću Čopu, koji je u vreme tih dramatičnih događaja imao 40 godina.
Taj relativno mladi oficir, visokog stasa i tvrdog lika, sa negovanim brkovima, delovao je kao da je izašao iz nekog holivudskog ratnog filma. Bio je vojnički obrazovan i politički veoma angažovan. Njegovo opredeljenje je bila desnica, kojoj su onda ton davali - bolivijski generali pučisti, uz nimalo prikrivenu podršku Vašingtona i njegovih tajnih službi, koje su onda vršljale po Boliviji i Južnoj Americi.
SeliĆev otac Božidar odselio se iz Crne Gore još negde na početku dvadesetih godina prošlog veka. Napustio je rodnu Moraču, na severu Crne Gore i domogao se, kao i mnogi drugi Crnogorci, broda u Kotoru i zaplovio u beli svet. Stigao je u Argentinu gde su ga prihvatili zemljaci koji su tamo ranije stigli i započeli uspešan biznis. Ali, nije zauvek ostao u Argentini. Kad čovek napusti rodni kraj, za određena mesta ga ne vežu više zavičajne emocije, nego šanse za bolji život.
Tako se Božidar Selić obreo u Boliviji, jednoj od najzaostalijih zemalja Latinske Amerike, u kojoj domoroci - Indiosi čine oko 70 odsto stanovništva. Ali, u Boliviji je bilo posla, naročito za Evropljane.
U to vreme, Selići su, ispričala je autoru ovih redova ćerka Andresa Selića, Marija Elena, a unuka Božidara Selića, prvo doputovali u Kočabambu i tu počeli da rade na izgradnji lokalnog puta. Išlo im je dobro, pa se kasnije porodica preselila u glavni grad La Paz. U Boliviji je i onda bilo dosta Evropljana, među kojima i nekoliko crnogorskih porodica. Posle Drugog svetskog rata tamo je stigao i deo političke emigracije iz Evrope, koja je tamo nalazila sigurno utočište.
U takvom političkom ambijentu je odrastao i stasao Andrija, tj. Andres Selić. Njegovi roditelji su mu omogućili da završi vojne škole i da postane oficir. A kada je to postao, bolivijske vojne vlasti su ga poslale na "više vojne škole" u Panamu, zapravo u "Južnu komandu" američke vojske, na obali Panamskog kanala.
U to vreme, ta američka "Južna komanda" u Panami postala je neka vrsta poligona za obuku mladih južnoameričkih oficira koji su spremani za borbu protiv domaćih gerilskih grupa u zemljama Južne Amerike. Ali, ne samo protiv gerile, nego i protiv političkih protivnika tamošnjih režima.
Ta "škola" iz Paname, sigurno je bila razlog da se mladi potpukovnik Selić, inače jako sposoban i otresit oficir, nađe u leto 1967. godine u specijalnoj Osmoj rendžerskoj diviziji, koja je oformljena za "lov" na gerilu Če Gevare, koja je već uveliko bila zatalasala javnost u Boliviji i Južnoj Americi, a Vašington ozbiljno zabrinula. Odluka Amerike je bila doneta i glasila je: Če Gevari se neizostavno mora stati na put, Kuba se ni u kom slučaju ne sme ponoviti nigde u Latinskoj Americi.
VaŠington je pri tom odrešio kesu, dao je nužnu pomoć diktatorskom režimu generala Barientosa u Boliviji, a tamo je poslao i čitavo tuce "vojnih savetnika" i agenata CIA, među kojima su posebno važnu ulogu igrali antikastristi sa Kube, koji su posle Kastrove revolucije odbegli u Ameriku. Svi su oni dobili bolivijske pasoše i bolivijske vojne činove, ali su izvršavali naređenja koja su stizala iz Vašingtona.
Tom Osmom divizijom rendžera, koja je imala oko 800 ljudi, komandovao je pukovnik Senteno Anaja, a potpukovnik Selić je bio zapovednik elitnog bataljona rendžera, sa sedištem u varoši Valje Grande, usred bolivijske prašume, u kojoj je delovala gerilska grupa Če Gevare. On je bio i vojni zapovednik tog mesta, koje će se pročuti i naći na geografskim mapama sveta, zahvaljujući krvavim događajima iz oktobra 1967. godine.
Zahvaljujući tim događajima, u istoriju je ušlo i ime Andresa Selića i to na način koji će tragično označiti i njegovu ličnu sudbinu.
SeliĆ je onog dana kada je pao Če Gevara bio u varoši Valje Grande, na stalnoj radio-vezi sa La Pazom i sa kapetanom Garijem Pradom, čija je jedinica tog 8. oktobra 1967. godine, posle dojave seljaka Indiosa, krenula u poslednju poteru za Čeovom gerilskom grupom, koja je onda imala 17 ljudi. A kad mu je Prado tog dana po podne javio da je Če zarobljen, odmah je helikopterom odleteo u planinske klance, pored sela La Igera, gde se odigrala Čeova poslednja bitka. Selić je prvi saslušavao Če Gevaru, on ga je cele te noći ispitivao u školi prizemljuši u La Igeri, preko njega je stigla naredba da se Če pogubi, on je organizovao transport Čeovog leša iz La Igere u Valje Grande. I, konačno, on je bio taj koji je organizovao tajnu sahranu posmrtnih ostataka Če Gevare.
(Nastaviće se)