Anatomija jadnog morala
17. 06. 2011. u 19:47
Opijeni vlašću moćnici, kojima i sam pripada, odbacili moralne principe revolucije. Logika vlasti: uspeti i ne dozvoliti drugima uspeh
KAO da je hteo da otkloni svaku sumnju u to kome su i kuda su bile usmerene njegove kritičke žaoke iznete u seriji članaka, objavljenih u ”Borbi”, Đilas je u završnici te svoje teoretsko-kritičke analize, ovog puta na stranicama časopisa ”Nova misao”, koji je sam uređivao, objavio za ono vreme hrabar i skandalozan literarno-esejistički pamflet pod naslovom ”Anatomija jednog morala”.
Ako je u njegovim teoretskim članacima moglo biti izvesnih nedoumica i nedorečenosti kuda on to ide i na koga cilja, u ”Anatomiji” je sve bilo jasno kao na dlanu. Đilas piše o privilegovanom, vladajućem krugu ljudi, kojem i sam pripada, odnosno o tome koliko su se i kako su se pojedinci, opijeni moći, zaboravili i otuđili od moralnih principa revolucije. ”Junaci” tog njegovog teksta, visoki funkcioneri i njihove supruge, ne navode se po imenima, ali su i sami mogli lako da se prepoznaju.
Cela priča je smeštena u ekskluzivne krugove i zabrane u kojima se kreće politički vrh zemlje. Radnja se odvija u njihovim vilama, na prijemima i u ložama, u njihovim letovalištima, separeima, salonima i limuzinama.
Glavna junakinja Đilasove priče je mlada i lepa glumica, koja se tih godina udala za moćnog i vremešnog generala, slavnog ratnog komandanta, španskog borca, usto zgodnog i popularnog. Lako je bilo u tom paru prepoznati slavnog generala Peka Dapčevića i njegovu ”mladu”, glumicu Milenu Vrsjakov.
I u čemu je zaplet te Đilasove priče? U tome da je taj zatvoreni krug moćnih, naročito njegov ženski deo, odbacio kao strano telo tu mladu ženu, koja je bila bez ratnih i revolucionarnih zasluga. Nisu pristajali da se nađe među njima, ona koja je na svoju lepotu i svoj seksepil ”ulovila” njihovog generala. Njoj nije mesto tu. Ona je samo glumica, pevačica i ”pevaljka.”
Jedna od supruga moćnika sa Dedinja, kako piše Đilas, rekla je da je zanimanje te mlade žene ”takvo da može biti samo kurva.” Na udaru tog bojkota, našao se i njen muž - heroj, koji ipak nije imao sluha za te odbojne glasove, pa je ostao uz svoju mladu suprugu.
”To je bila logika hijerarhije: uspeti se i ne dati drugima, nezaslužnima i ’nemoralnima’ da se popnu. To je bila ona gorka logika stvarnosti hijerarhije i privilegija, koja je te negdašnje, mahom heroične žene, a i muškarce, pretvorila u sebične nakaze”, piše Milovan Đilas.
”Većina njih, odjednom i neosjetno, počela je da izgrađuje, ne samo spolja, nego i unutra, u sebi, neki smišljeni, uspijeni, ukrućeni i lažni aristrokratski stil. Mnoge među tim ženama počele su da se međusobno stepenuju i upoređuju na sve moguće načine, otkrivajući dotad nepoznate i neslućene ratne zasluge i ubijajući one drugih. Počele su svoju ličnost i svoja prava da vezuju za položaj svojih muževa. Počele su da se grabe oko luksuznog nameštaja i umetničkih slika, ispoljavajući primitivnu gramzivost.”
Ali sam danas duboko uvjeren da si sada pogriješio i da ti istorija to neće oprostiti.” Niti mu je odgovorio, niti se osvrnuo na njegovo upozorenje. Uostalom, istorija može i da pričeka.
Đilasova fabula iz ”Anatomije” bila je toliko detaljna i tako očigledna, da su njeni ”junaci” lako prepoznavali sebe, pa je tako supruga Svetozara Vukmanoćiva Tempa, kako svedoče hroničari, kada je čula da je ušla u ”literaturu” danima jurila Đilasa da odustane od objavljivanja.
Đilas nije popustio. Očigledno nameran da ide do kraja u razobličavanju devijacija koje su počele da ”jedu” revoluciju i njen moral, on je hteo da svom teoretskom poduhvatu, doda i ovaj ”dedinjski vodvilj”, da ne bi bilo nikakve sumnje u to gde on to gađa i koga smatra odgovornim za otuđenje vlasti od duha revolucije.
Njegova ”Anatomija jednog morala”, jedva da je pominjana na trećem plenumu. Prosto neverovatno, pošto je bila jako sveža i, sigurno, svima na pameti. Ako se Đilas u svojim člancima u ”Borbi” ideološki razišao sa svojim drugovima i sa svojom partijom, on je u ”Anatomiji”, maltene poimenično, ljudski i moralno diskreditovao te iste drugove, ili većinu od njih. I Tita, svakako, jer on je svojim luksuznim životom, kultom svoje ličnosti i svojim privilegijama, davao primer svima.
MeĐutim, koliko god da je ”Anatomija” drugovima bila na pameti, oni su na plenumu izbegavali da se dotiču njenog ”prljavog veša”, pa su pokušavali da raskrinkavanje Đilasa podignu na nivo ideološkog obračuna. Stari, efikasni metod.
”Anatomiju” je Đilas očigledno pisao u jednom dahu. To je ne baš najsrećnija kombinacija literature, sociološke analize i moralne satire. Ali je i takva ubojita i nemilosrdna analiza nove državne i partijske nomenklature, kojoj je i sam pripadao, i koju će za koju godinu pretočiti u svoje najglasovitije delo ”Nova klasa”.
Na samom plenumu, u glavama njegovih učesnika i njihovim ličnim strahovanjima i ogorčenjima, ”Anatomija” je bila, bez obzira na to što je malo pominjana, ona najotrovnija kap koja je dodala vatru na lomaču koja je gorela ispod Đilasovih nogu.
(Nastaviće se)
xina levy
17.06.2011. 21:18
steta da mladje generacije ne citaju vase feljtone, naucili li bi mnogo:o sebi , jednoj drugoj ponosnoj proslosti, te hrabrosti !!!!
Pošaljite po jedan primerak ovog eseja na kućne adrese Bokija, Šapera, Krleta i Tucka, ali pod uslovom da ih pročitaju i uredno vrate, radi dalje distribucije.
Komentari (2)