Radić kroji granice

Nikakve sumnje nema da je Stjepan Radić obraćanjem Englezima i izradom Zemljovida nameravao da internacionalizuje hrvatsko pitanje. Pisanim podneskom kojim je to učinio, hteo je da ocrni Srbiju, da je predstavi kao militarističku i centralističku, kao zemlju u kojoj nema demokratskih prava i sloboda, s kojom demokratska, slobodoljubiva i miroljubiva Hrvatska ne može da se sporazume i sa njom živi u jednoj državnoj zajednici.

Predstavivši Srbiju kao nepodesnu i nesposobnu da oko sebe drži na okupu sve navedene pokrajine, ponudio je Hrvatsku kao središnju tačku oko koje se, na federativnom principu, mogu sabrati Slovenija, Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat, Crna Gora i Makedonija. Bio je to jasan pokušaj da se sruši Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a da se začne stvaranje davno sanjane velike Hrvatske, „ne od Drave do mora, nego od salcburg-tirolskih Alpa do Kosova i Albanije“, o kojoj je maštao i pisao velikohrvatski ideolog Eugen Kvaternik.

I prilikom pravljenja skica za novi program stranke iz 1925, Radić je planirao da izvrši korekturu bosanske granice tako što bi Hrvatskoj bila pripojena Bosanska Posavina. Po tom planu Boka bi bila izdvojena iz sastava Hrvatske, ali bi joj, za uzvrat, bili pridodati delovi Hercegovine.

Poput Radića, i Ante Pavelić je od svršetka rata 1918. pa nadalje u više navrata posvećivao pažnju pitanju teritorijalnog opsega Hrvatske. U programu Hrvatske stranke prava od 1. marta 1919, iza kojeg je stajao Pavelić, naglašeno je da će ta stranka raditi „svim zakonitim sredstvima da se na temelju hrvatskoga državnoga prava i prava narodnoga samoodređenja sve hrvatske zemlje (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka s Kotarom, Međumurje, Prekomurje, Bosna i Hercegovina i Istra s otocima) sjedine u jednu samostalnu neodvisnu hrvatsku državu“. U Promemoriji koju je 1927. predao članu Velikog fašističkog veća Robertu Forgesu Davancartiju, Bosnu i Hercegovinu uključio je u sastav Hrvatske.

U „Promemoriji o vjećanjima vođenim u Budimpešti dne 31. 10. 1927“, konstatovano je da „Hrvatska država obuhvaća Hrvatsku s Međumurjem, Slavoniju sa Srijemom, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju“. U Nacrtu promemorije od septembra 1928, koju su imali da potpišu „opunomoćenici Kraljevske talijanske vlade i hrvatskog naroda“, a kojom je traženo uspostavljanje hrvatske države, rečeno je da će se ona „sastojati iz Hrvatske i Slavonije, Međumurja, Dalmacije i Bosne i Hercegovine“. U drugoj tački te promemorije zatraženo je od italijanske vlade da prizna da su Hrvatska i Slavonija s Međumurjem, Dalmacija i Bosna i Hercegovina „povjesno hrvatske zemlje, te će (italijanska vlada) u svakom pogledu podupirati i pomagati nastojanje hrvatskog naroda za stvaranjem samostalne države (...)“

Prilikom razmatranja obima hrvatske države, Pavelić i njegove ustaše redovno su isticale hrvatsko državno i istorijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Granica njihove velike Hrvatske uvek je išla do Drine. U tom pogledu karakterističan je Pavelićev članak „Bosna je naša“, objavljen 1932. godine. U njemu se, između ostalog, kaže: što se „tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, (...) da su to stare hrvatske zemlje, (...) te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, (...) i neka Beograd znade, da će cjelokupno Hrvatstvo povesti boj do zadnje kaplje krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati“.

Pavelićeve i ustaške pretenzije na Bosnu i Hercegovinu došle su do izražaja i u nekoliko kartografskih prikaza. Tako su na naslovnoj strani mesečnika „Ustaša“ iz jula 1930, u mapi koja je tu objavljena, Bosna i Hercegovina činile sastavni deo velike Hrvatske. Bosna i Hercegovina uključene su u sastav Hrvatske i na karti objavljenoj na naslovnoj strani „Hrvatskog domobrana“, kalendara za 1933. godinu. Učinjeno je to i na poštanskoj marki štampanoj od Glavnog ustaškog stožera u Italiji 1934.

Naslednik S. Radića, Vladko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. Još za života S. Radića, on je u jednom govoru iz 1923. godine istakao da se „ideja hrvatska proširila (...) od Mure do Crne Gore, od Jadranskog mora do Zemuna“, da se hrvatskoj Dalmaciji, „koja je kroz vijekove želela da se složi sa svojom sestrom Hrvatskom“, pridružila i Bosna. Ovakvi stavovi Mačeka o hrvatskim državnim teritorijama nisu se ni po čemu razlikovali od granica označenih na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu održanom u Zagrebu 1900. godine. Mačeku je bio cilj da od svih „prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Austrougarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u „asocijaciju interesa“. Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine.

(Nastaviće se)