Mačeku Banovina tesna

I posle sporazuma Cvetković-Maček, sklopljenim avgusta 1939, iako su novostvorenoj Banovini Hrvatskoj pripojeni delovi zapadne Bosne, koji su pripadali Vrbaskoj banovini, Maček nije bio zadovoljan teritorijalnim opsegom Banovine. On je smatrao da je taj sporazum „djelomičan“ i da u njemu ima dosta spornih, naročito teritorijalnih pitanja. Tim sporazumom, po njegovoj izjavi, „nije pitanje hrvatskog teritorija riješeno definitivno“, pa je zato u njega uneta klauzula da će se definitivni opseg Banovine Hrvatske ustanoviti kad se bude preuređivala čitava državna zajednica. „A to je posve naravno“ - naglasio je Maček - „jer posve drugačije će izgledati dotični teritorij Banovine Hrvatske, bude li u novo preuređenoj državnoj zajednici recimo i autonomna Vojvodina ili ne bude, drukčije bude li i autonomna Bosna ili ne bude itd.“

Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezadovoljni njenim obimom, ustaše su, posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U telegramu od 14. maja 1941. nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se „hrvatske“ teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu „već stacionirane hrvatske trupe“.

Jedan od ključnih ljudi u garnituri političara Josipa Broza, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu knjige o delovanju nemačke tajne službe BND Eriha Šmita Enboma, u vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju „suverene Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom“, u granicama nekadašnje NDH iz 1941. godine. To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama, posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu. Politički sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi koji su vodili politiku su se menjali, ali je hrvatska politika bila i ostala dosledna kad je reč o namerama da se granice Hrvatske postave na Drini.

Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar zapisao je: „Sa geopolitičkog gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi.“ Prema oceni Pilara, „Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život.“ Dr Ivan Pilar je pisac knjige „Južnoslavensko pitanje“, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom. U brošuri „Svjetski rat i Hrvati, Pokus orijentacije hrvatskoga naroda“ još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917, otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. U toj brošuri dr Pilar, tj. dr Juričić, napisao je:

„Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo njekoliko kilometara) same za sebe u obće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelo u obće ne imaju nikakve budućnosti. Ovo spoznanje bilo je po našem uvjerenju uzrokom onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije godine 1878, bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva. Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Hrvatski narod na samom teritoriju trojedne kraljevine ima vrlo malo nade da se održi, i Bosna i Hercegovina prikazuju se kao jedan bitni uvjet za narodno održanje i politički razvoj hrvatskog naroda.“

Držeći se ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke. Kada je isti taj zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrednici Srbija, priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini, jedva prelazeći na njeno levo priobalje. I u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, došla je do izražaja hrvatska geomanija prema Bosni i Hercegovini.

To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina DžDž veka nije ništa novo i neuobičajeno kad je reč o apetitima Hrvata prema Bosni i Hercegovini. U tom pogledu imaju oni više nego stoletnu tradiciju. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku kartu koja nosi naziv Historički zemljovid cijelokupne Kraljevine Hervatske sa označenjem granicah sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mijestah. Ova karta štampana je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. Njome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine Hrvatske, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i jugoistočne oblasti Slovenije.

(Nastaviće se)