Granica dva carstva

NA prvom Hrvatskom katoličkom kongresu, održanom u Zagrebu 1900. godine, nacrtana je geografska karta na kojoj su ucrtane granice velike Hrvatske od Kotora na jadranskoj obali, do Zemuna na ušću Save u Dunav. Hrvatski istoričari su tada, radi toga, „zasukali rukave da dokažu da je to u istoriji bio hrvatski etnički prostor“.

U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca, koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložena je karta Etnografske granice Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i okolnim zemljama, koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav Hrvatske ucrtane su u celini Bosna i Hercegovina, Boka kotorska do ispod Bara, predeli zapadne Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja, dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav Srem.

Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. Njome su obuhvaćene sve zemlje koje su po hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve.

Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije hrvatskih političara, koji žele Hrvatsku da brane na Drini, poput pokojnog akademika Dalibora Brozovića, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povjesno pravo, kako je to činio Franjo Tuđman, pa svojataju Boku kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vreme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice.

U programu nekadašnjih pravaša i frankofurtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava - hrvatska, samo jedan politički narod - hrvatski, krije se i odgovor na ključno pitanje odnosa između Hrvata i Srba, a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima dolazilo do sukoba i zbog kojih je došlo i do rata.

Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatske politike. Pilarove geopolitičke ideje i velikohrvatske težnje u svemu je sledio i dopunio ih je svojim istoriografskim spisima fra Dominik Mandić. I kod njega je Bosna kao hrvatska zemlja bila u središtu pažnje. O tome je napisao: „Svojim planinskim spletovima, riječnim smjerovima i cijelom svojom geopolitičkom snagom B i H nastavljaju, popunjavaju i zemljišno spajaju sjeverne, panonske hrvatske zemlje s južnim, jadranskim zemljama. Bez B i H hrvatske bi zemlje bile rastrgane, bez prirodnih veza i zemljišne zaokruženosti. Rijeka Drina sa svojim dubokim koritom i visokim okolnim planinama zatvara hrvatske zemlje i dijeli ih od srpskih zemalja i srednjeg Balkana. Na toj crti Rimljani su podijelili istočno i zapadno rimsko carstvo; tu se dijelila istočna i zapadna crkva, zapadna i istočna kultura.“

Kad je HDZ sa Franjom Tuđmanom na čelu 1990. krenuo u akciju radi osvajanja vlasti u Hrvatskoj, u svoj programski promotivni nastup, koji je obznanio na Hrvatskoj televiziji, ugradio je sve geostrateške, ekonomske i nacionalno-političke poglede o Bosni i Hercegovini koje su za sobom ostavili Ivo Pilar i fra Dominik Mandić.

Sa stanovišta velikohrvatskih pretenzija Hrvatske demokratske zajednice posebno mesto ima Proglas građanima i Saboru Hrvatske i cijelome hrvatskom narodu koji je nastao u Zagrebu 29. novembra 1989. godine. Pored ostalih Proglas su potpisali: Šime Balen, Franjo Tuđman, Dalibor Brozović, Vladimir Šeks, Josip Manolić, Branimir Glavaš i drugi. U tački 2 tog Proglasa je rečeno: „Nasuprot javno izraženim planovima o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan SFR Jugoslavije, i to na račun hrvatskoga i drugih nesrpskih naroda, ističemo zahtjev za teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama.“ Proglasom je trebalo mobilisati Hrvatsku protiv „velikosrpske agresije“.

Kada su pokušali da odrede Hrvatsku prema „njezinim povijesnim i prirodnim granicama“ počeli su se natezati, ali su bili saglasni u tome da u sastav Hrvatske treba da uđu Bosna i Hercegovina i veći delovi Vojvodine. Posle dužih natezanja i opisivanja raznih varijanti granica, na predlog Manolića saglasili su se da se ne upliću u njihovo definisanje već da naprosto konstatuju „da postoje prirodne i povijesne granice Hrvatske“. „Zašto se upuštati u rasprave hoćeš li ovaj ugao uzeti nekome ili ćeš onaj ćošak nekome ostaviti! I tako smo ostali na toj tezi nedefiniranja granica. Niti granice Banovine Hrvatske, niti granice NDH, niti avnojske granice! Nego - prosto granice.“

(Nastaviće se)