Nema zemlje bez Bosne

TUĐMANOVE težnje iskazane su i u njegovim javnim nastupima. Tako, na primer, u uvodnom izlaganju koje je održao na Prvom općem Saboru HDZ u Zagrebu 24. i 25. februara 1990, o pretenzijama Hrvata na Bosnu i Hercegovinu on je rekao: „Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili ‘otac domovine’ dr Ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr Ante Trumbić i Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referndumom odlučio gdje mu je mjesto.“

SudeĆi po ovome, Tuđman je bio istinski sledbenik geopolitičara Pilara, istoričara Mandića i poglavnika Pavelića. To potvrđuje i izjava koju je dao na sastanku s predstavnicima hrvatskog vojnog vrha održanom 23. avgusta 1995. godine u Predsedničkim dvorima na Pantovčaku. Tada je jasno, bez dvoumljenja, Tuđman stavio do znanja da demografsko pitanje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Istri treba rešavati pomoću vojske, jer, naglasio je, samo tako se u tim krajevima može učvrstiti hrvatstvo.

Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državotvorni ideal i misao vodilja hrvatskih političara dokaz je i to što se nedavno, sa predikaonice crkve Ranjenog Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude „ljepša, bolja, veća i sretnija“ da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti.

Petar Vučić, dominikanac Lasić i Vjekoslav Matijević nisu usamljenici i zanesenjaci. Oni govore ono što se i kako se u hrvatskim političkim krugovima razmišljalo i kako se razmišlja o budućnosti Hrvatske. Njima se pridružio i izvesni Radomir Milišić. U knjizi „Stvaranje Hrvatske“ taj autor je napisao: „Kako je sudbina Bosne i Hercegovine, odnosno sudbina Hrvata u toj državi neodvojiva od Hrvatske, tj. Hrvatska i Hrvati moraju napraviti sve da se ona od Hrvatske što manje odvoji (jer Hrvati su tamo suveren narod, a to svoje pravo mogu odbraniti samo uz pomoć Republike Hrvatske), to će Hrvatska morati stalno imati i oko i uho na tom za nju tako vitalnom prostoru. Prostori koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini organizovali i obranili i fizički su osnova hrvatskog suvereniteta u toj državi, kao i dokaz da se bez Hrvata Bosna ne može stvarati.“

Upornim i stoletnim zahtevima da Bosna i Hercegovina budu sastavni deo Hrvatske, „kako ona ne bi životarila već živjela“, Hrvati su, po oceni Stjepana Radića, „naučili tako misliti da slobodne i ujedinjene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine.“

Navedeni su samo neki primeri velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu koji su postavljani na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, koji su svoje programe zasnivali, kako je napisao veliki i iskreni Jugosloven Imbro Ignjatijević Tkalac, „na starim hartijama i na 'virtualnim’ teritorijalnim tražbinama“, pokazali su prevelike teritorijalne apetite. Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku zasnivali na hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politike iskazala se u ratnim godinama od 1941. do 1945. na najkrvoločniji način. Iako je čitav svet tim krvološtvom bio iznenađen, preneražen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod jedne vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesne politike, koja i nije mogla da učini drugo nego da stvori patološku mržnju prema Srbima i da dovede do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.

Ovim tekstom dokazano je da je i Franjo Tuđman svoju politiku temeljio na hrvatskom državnom i istorijskom pravu, da je planirao da BiH uključi u sastavni deo Hrvatske, jer je i on „naučio tako misliti“, kako je tvrdio Stjepan Radić, „da slobodne i ujedinjene Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine“. Sa takvom politikom Tuđman je zagazio u rat, kako bi srušio Jugoslaviju i stvorio veliku i nezavisnu hrvatsku državu. Rezultat te velikohrvatske težnje je etnički čista Hrvatska. Stvaranjem takve države, bez Srba, Hrvati su se primakli bliže ostvarenju svojih geostrateških ciljeva koji se tiču BiH.

Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutrašnjeg remetilačkog činioca, kako su ih nazivali, oni će sa više snage, a manje smetnji i prepreka, i sa znatno povoljnijim geopolitičkim položajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu, na Srbe i Muslimane. Dokle god Hrvatska i njeni političari budu sledili politiku hrvatskog državnog i istorijskog prava, oni će nastojati da se domognu Bosne i Hercegovine, a zbog toga u regionu neće biti mira i stabilnosti.

(Kraj)