Propao povratak kući
17. 09. 2011. u 20:03
Britanska tajna služba sprečila povratak mladog kralja u Srbiju. Tragična sudbina pilota Slobodana Ninkovića
Prvi put je preda mnom spomenut odlazak u zemlju bez odobrenja Engleza - seća se ađutant Radojčić - kada mi je Kralj dao da pročitam telegram dobijen iz Lisabona od Radoja Kneževića. Ako se dobro sećam pisalo je: ’U ovim teškim danima, Vaše Veličanstvo, ne mislite na Vašu ženidbu, nego iskoristite prvu priliku, koja Vam se pruža i idite u zemlju. To je jedino što može doneti preokret u našu korist uz pomoć generala Mihailovića’. Kasnije, takođe u decembru, Kralj je spominjao da će uraditi nešto što niko od njegovih predaka nije učinio. A onda, pojavio se potporučnik Ninković, koji je naprosto postao Kraljev miljenik. Nešto su se sašaptavali, dogovarali...
Potporučnik Slobodan Ninković svojim fizičkim izgledom i odvažnošću predstavljao je neobičnu pojavu: visok preko dva metra i težak preko sto kilograma, razlikovao se od drugih pilota, obično nižih rastom i nežnije fizičke konstitucije. Vaspitan u oficirskoj porodici, školovan u Vojnoj akademiji, bio je veoma hrabar i preduzimljiv. Uspeo je da pobegne iz zarobljeničkog logora i otada je pokazivao veliku samouverenost. Tim svojim odlikama stekao je veliko poverenje kralja, kod koga je odlazio bez najave na razgovore „u četiri oka“, obično noću.
Tok izvođenja plana o odlasku u Jugoslaviju opisao je podrobno Kralj u memoarima: „Tajno smo prikupili onoliko oružja i materijala koliko je bilo mogućno, zajedno sa kompletnom radio-stanicom, i sve ostavili u mojoj kući u Kairu. Napravili smo plan da taj materijal odnesemo u Jugoslaviju u jednom ’ukradenom’ avionu. Bacili smo oko na jedan stari ’halifaks’, korišćen za obuku na aerodromu „La Maz“, s kojim smo nameravali da izvršimo sletanje ’na sreću’ u Srbiju. Da bih se spremao za ovaj podvig, trenirao sam koliko god sam češće mogao prinudno sletanje sa teškim bombarderima. Najzad, utvrđen je bio i datum. Odlučili smo da pođemo u tri časa ujutro, da bismo nadleteli Jugoslaviju posle zore. Ako vreme bude povoljno, sletanje po danu biće lakše. Bili smo se odlučili da rizikujemo mogućnost da nas napadnu nemački lovci“.
U poslednjem trenutku, pred sam polazak, plan se morao izmeniti, pošto je jednog od učesnika u letu saslušao komandant avijacije potpukovnik Škrivanić, koji je otkrio šta je bilo u toku izvođenja ove operacije. Shvativši da je učinjena neka indiskrecija - nastavlja Kralj - izvršili smo izmenu plana u poslednjem momentu: bilo je zaključeno da ja neću poleteti sa prvim avionom, koji će svakako otići kod Mihailovića, već ću ga slediti u drugoj ekspediciji sa članovima moje vlade.
Prvim avionom leteo je potporučnik Ninković, koji je sa dvojicom Engleza stigao ukradenim avionom u Bari, ali je ovde uhapšen. Na saslušanju, o cilju svoga leta izjavio je da ide u vrlo važnu misiju i da nosi lične poruke Nj. V. Kralja generalu Mihailoviću. Ta važna poruka bila je šifrovana.
Dok je u Bariju još vođena istraga i iz Kaira traženi podaci da li neko od jugoslovenske komande zna o putu potporučnika Ninkovića i da li mu je kralj Petar dao kakvu poruku za đenerala Mihailovića, Ninković je sa dvojicom britanskih oficira uspeo da pobegne iz zatvora i sa njima, ukradenim avionom, odleti preko Jadrana za Jugoslaviju. Šta se dogodilo sa njihovom sudbinom, istraga nije utvrdila.
Završetak te priče čitamo u kraljevim memoarima: Nikad ih više nisam video. /. Telegram koji sam poslao Mihailoviću ’via Istambul’ da bih mu najavio dolazak svojih prijatelja, morao je izazvati kod njega veliko razočaranje./. Posle misterioznog nestanka ovog aviona, odlučio sam se teška srca da napustim ovaj plan... Da i ne govorim o nadzoru koji je nada mnom vršilo odeljenje /engleske/ vojne policije, mereći svaki moj pokret i gest.
Očigledno, istraga koju je sprovela britanska agencija Intellegence Service o slučaju Ninković upućivala je na vezu sa kraljem Petrom, pa su ga stoga stavili pod prismotru i nadzor. Čitav slučaj morao je biti zataškan, jer bi bilo besmisleno optužiti jednog suverenog vladara „za krađu aviona“. Ali sam kraljev pokušaj da ode u zemlju bio je za Britance drastičan primer da on neće slediti njihovu politiku. Da bi se na kralja Petra mogao vršiti uticaj, u skladu sa tekućom britanskom politikom, trebalo ga je dovesti u London.
Tako se dogodilo da oni koji su kralja oterali na Srednji istok, sa namerom da tamo ostane do povratka u zemlju, sada su naprasno tražili njegov hitni povratak. Trebalo je za to naći neki nepolitički razlog, a rešenje pitanja Kraljeve ženidbe pokazalo se kao pogodan mamac.
ODANOST KRALjU
Posle uspostavljanja direktnih veza za Dražom Mihailovićem, vlada u Kairu dobijala je povoljne vesti o monarhističkom raspoloženju naroda u zemlji. U izjavi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta koju je 19. decembra 1943. godine Mihailović dostavio Kairu tvrdilo se: da su svi Srbi, svi jugoslovenski orijentisani Hrvati, koji čine većinu hrvatskog naroda i svi Slovenci odani narodnoj dinastiji Karađorđevića... Priznaju jedinog Vrhovnog Komandanta Nj.V. Kranja Petra II, i samo onu vladu koju on postavlja.
(Nastaviće se)