Učenik piše istoriju

Džordž V. Buš memoari

17. 10. 2011. u 18:19

Veliki uzor profesor Lajons gost u Ovalnom kabinetu. Deda odličan igrač golfa, baka Doroti slična anđelu

NEKO vreme posle sestrine smrti osećao sam se kao jedinče. Moj brat Džeb, sedam godina mlađi, bio je samo beba. Moja dva najmlađa brata, Nil i Marvin, i sestra Doro došli su kasnije. Kako sam odrastao, majka je nastavila da igra veliku ulogu u mom životu.

Kad sam se kandidovao za guvernera Teksasa, govorio sam ljudima da imam očeve oči i majčina usta. Rekao sam to da se nasmejemo, ali je to bila istina. Kako sam postajao stariji, počeo sam da uviđam da je ljubav mojih roditelja bezuslovna.

Od tate sam dosta slušao o dedi i babi. Moj deda Preskot Buš bio je izuzetno visok čovek - sto devedeset centimetara, snažno se smejao i imao snažnu ličnost. U Griniču je bio poznat kao dobar poslovni čovek neupitnog integriteta i dugo vremena je bio rukovodilac gradske skupštine. Takođe je bio izvanredan igrač golfa i kasnije je predsedavao Golferskim udruženjem SAD.

Godine 1950, Gampi, kako smo ga svi zvali, kandidovao se za Senat. Izgubio je sa više od hiljadu glasova razlike i odrekao se politike. Ali dve godine kasnije, republikanci Konektikata su ga ubedili da ponovo pokuša. Ovog puta je pobedio.

Tata je voleo i poštovao svog oca; obožavao je svoju mamu. Doroti Voker Buš je bila kao anđeo. Zvali smo je Gani, i bila je najprijatnija osoba koju sam ikada upoznao. Bila je skromna, i učila nas je da se nikada ne hvališemo. Doživela je da tata postane predsednik i umrla u devedeset prvoj godini. Tata je bio sa njom u njenim poslednjim trenucima. Zamolila ga je da čita iz Biblije pored njenog kreveta. Kada je otvorio knjigu, iz nje je ispao svežanj starih papira. To su bila pisma koja joj je tata pisao godinama unazad.

Majčini roditelji su živeli u gradu Raj u državi Njujork. Veoma sam voleo majčinog oca, Marvina Pirsa, poznatog kao Monk. Bio je dobar u četiri sportske discipline na Univerzitetu Majami u Ohaju, što mu je u mojim mladalačkim očima davalo mitsku auru.

Godine 1959, moja porodica je napustila Midlend i preselila se devetsto kilometara dalje, u Hjuston. Tata je bio predsednik upravnog odbora kompanije koja se bavila sve unosnijim poslom bušenja i vađenja nafte na moru, i za njega je imalo smisla da bude blizu svojih postrojenja u Meksičkom zalivu. Naša nova kuća je bila u području bujnih šuma koje su često zasipale kišne oluje. To je bilo potpuno suprotno klimi u Midlendu, gde je jedina vrsta oluje koju ste mogli da vidite bila peščana oluja. Bio sam nervozan zbog selidbe, ali Hjuston je bio uzbudljiv grad. Naučio sam da igram golf, stekao nove prijatelje, i krenuo u privatnu školu po imenu Kinkejd.

Jednog dana posle škole, majka me čekala na prilaznom putu ispred naše kuće. Bio sam u devetom razredu, i majke nikada nisu izlazile da sačekaju školski autobus - bar moja nije. Bila je očigledno uzbuđena zbog nečega. Kad sam izašao iz autobusa, to mi je i saopštila: "Čestitam, Džordže, primljen si u Endover!" To su za nju bile dobre vesti. Ja nisam bio toliko siguran.

VELIKA OČEKIVANjABITI sin Džordža i Barbare Buš nosilo je sa sobom velika očekivanja, ali ne onakva kakva su mnogi ljudi kasnije pretpostavljali. Moji roditelji nikad nisu projektovali svoje želje na mene. Ako su se nadali da ću biti veliki igrač bejzbola, ili politička ličnost, ili umetnik (nema šanse), nikad mi nisu govorili o tome. Njihov stav o roditeljstvu bio je da pruže ljubav i ohrabre me da osmislim sopstveni put.

Meni se dopadao Kinkejd, ali odluka je bila doneta. Endover je bio porodična tradicija. Tamo ću da idem. U zimskim mesecima, tu je bilo kao da smo u Sibiru. Kao Teksašanin, otkrio sam četiri nova godišnja doba: sa zaleđenim snegom, sa svežim snegom, sa snegom koji se topi i sa posivelim snegom. Nije bilo žena, osim onih koje su radile u biblioteci. S vremenom, nama su počele da izgledaju kao filmske zvezde.

Odlazak u Endover bio je najteža stvar koju sam uradio dok se nisam kandidovao za predsednika skoro četrdeset godina kasnije. U akademskom smislu sam zaostajao za drugim učenicima i morao sam da učim kao lud. Na prvoj godini, svetla u našim domskim sobama gasila su se u deset sati i mnoge noći sam prestajao čitajući pod svetlom iz hodnika koje je dopiralo ispod vrata.

NajviŠe sam se mučio sa engleskim. U jednom od prvih pisanih zadataka, pisao sam o tugovanju zbog gubitka moje sestre Robin. Odlučio sam da treba da smislim neku bolju reč od suza. Uostalom, bio sam na Istočnoj obali i trebalo je da pokušam da budem sofisticiran. Zato sam izvukao "Rodžetov rečnik" koji mi je majka ubacila u prtljag i napisao: "Izlučevine su tekle niz moje obraze."

Kada su mi vratili papir s mojim radom, na njemu je bila ispisana velika nula. Bio sam zapanjen i ponižen. U Teksasu sam uvek imao dobre ocene; ovo je označilo moj prvi školski neuspeh. Pozvao sam roditelje i rekao im da se osećam bedno. Ohrabrili su me da ostanem u školi. Odlučio sam da promislim o svemu. Nisam bio sklon odustajanju.

Na poslednjoj godini u Endoveru, istoriju mi je predavao profesor po imenu Tom Lajons. Voleo je da nam privuče pažnju tako što bi lupao svojom štakom po tabli. Gospodin Lajons je igrao fudbal na Univerzitetu Braun pre nego što je oboleo od virusne paralize. On je predstavljao snažan uzor za mene. Njegova predavanja oživljavala su istorijske ličnosti, pogotovo predsednika Frenklina Ruzvelta.

Gospodin Lajons me žestoko podsticao. Postavljao je izazove, ali podsticajno. Pretio je ali i hvalio. Zahtevao je mnogo, i zahvaljujući njemu otkrio sam ljubav prema istoriji koja će trajati doživotno. Decenijama kasnije, pozvao sam gospodina Lajonsa u Ovalni kabinet. Bio je to poseban trenutak za mene: učenik koji je stvarao istoriju stajao je pored čoveka koji ga je učio istoriji pre mnogo godina.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (3)

Nebojsa Tasic

17.10.2011. 20:46

Kako vas nije sramota da objavljujete memoare jednog belosvetskog zlocinca, koji je podrzao ne samo bombardovanja Srbije, vec i najgore ratne zlocine i genocid u azijskim zemljama? Njega bi trebalo izvest i pred Medjunarodni krivicni tribunal (koji SAD iz poznatih razloga nisu zelele da ozvanice). Da li vam je ovaJ tekst narucen iz Ambasade SAD ili iz kabineta onih koji sluze americkim interesima?

Nebojsa Tasic

17.10.2011. 21:03

Ukoliko ne objavite moj prethodni kriticki komentar, podnecu tuzbu Medjunarodnom sudu za ljkdska prava u Strazburu, zbog krivicnog deka suzbijanja slobode misli i ispoljavanja ubedjenja.

Srpski Prijedor - RS

21.10.2011. 20:29

@Nebojsa Tasic - To sto Novosti cezurisu nije nista cudno a niti novo!moj tek svaki mozda 20-ti komentar bude objavljen ovde. Izgleda de se moji komentari neslazu sa treutnim vladajucim rezimom ali docemo i mi navlst jednoga dana!!!