Rizično u Beloj kući
20. 10. 2011. u 18:58
Tragična sudbina hrabrih putnika na letu 93. Agenti tajne službe protiv mog povratka u Vašington
RUŠENjE kula je uvećalo katastrofu. Pedeset hiljada ljudi je radilo u tim kulama običnim radnim danom. Neki su bili evakuisani ali pitao sam se koliko je njih ostalo unutra. Hiljade? Desetine hiljada? Nisam imao predstavu. Ali bio sam siguran da sam upravo gledao više Amerikanaca kako ginu nego ijedan drugi predsednik u istoriji.
Pratio sam najnovija zbivanja tako što sam pozivao Dika i Kondi u PEOC. Pokušali smo da uspostavimo otvorenu liniju, ali ona se stalno prekidala. U predstojećim godinama, zamenik šefa osoblja Džo Hejdžin je nadgledao krupna poboljšanja sistema komunikacija u
PEOC-u, sobi za vanredne sastanke i predsedničkom avionu.
Kada smo dobili informacije, one su često bile kontradiktorne, a ponekad i sasvim pogrešne. Iskusio sam neprozirnu maglu rata. Bilo je izveštaja o bombi u Stejt departmentu, požaru u vašingtonskom Spomen-parku, otetom korejskom putničkom mlaznjaku koji se zaputio ka SAD, i pretnjama predsedničkom avionu upućenim preko telefona. Čovek koji je zvao koristio je šifrovano ime aviona, Anđeo, za koji je znalo veoma malo ljudi. Najčudniji izveštaj je bio onaj kada su me obavestili o letećem objektu koji velikom brzinom leti ka našem ranču u Krofordu. Kasnije se ispostavilo da su sve ove informacije bile lažne. Ali u datim okolnostima, svaki izveštaj smo shvatali ozbiljno.
Jedan izveštaj koji sam dobio pokazao se istinitim. Četvrti avion je pao negde u Pensilvaniji. "Da li smo ga oborili, ili se srušio?", pitao sam Dika Čejnija. Niko nije znao. Osetio sam mučninu u stomaku. Da li sam naredio pogibiju tih nedužnih Amerikanaca?
Kada se magla podigla, saznao sam za junaštvo putnika na letu 93. Kada su iz telefonskih poziva svojim voljenim dole na tlu čuli za ranije napade, putnici su odlučili da izvrše juriš u pilotsku kabinu. U nekim od poslednjih reči snimljenih na zlokobnom letu, može se čuti čovek po imenu Tod Bimer kako poziva putnike u akciju govoreći: "Hajde da raspalimo." Komisija za istraživanje napada 11. septembra kasnije je zaključila da je pobuna putnika na letu 93 možda spasla ili Kapitol ili Belu kuću od uništenja. Njihov odvažni čin spada među najveće u američkoj istoriji.
Celog jutra sam pokušavao da stupim u kontakt sa Lorom. Ona je trebalo da svedoči pred senatskim komitetom radi podrške našoj obrazovnoj inicijativi, otprilike u isto vreme kada su avioni udarili u kule Svetskog trgovinskog centra. Uputio sam nekoliko poziva, ali linija je nastavila da puca. Nisam mogao poverovati da predsednik SAD ne može da dobije telefonom svoju ženu u zgradi Senata. "Šta se dođavola dešava?", prasnuo sam na Endija Karda.
Najzad sam dobio vezu sa Lorom kada je predsednički avion počeo da se spušta u Barksdejl. Lorin glas je uvek umirujući, ali bilo ga je posebno utešno čuti tog dana. Rekla mi je da ju je tajna služba odvela na sigurno mesto. Osetio sam veliko olakšanje kad mi je rekla da je razgovarala sa Barbarom i Dženom i da su obe dobro.
SpuŠtanje u Barksdejl je izgledalo kao upadanje na snimanje nekog filma. Do tamo su nas dopratili avioni
F-16 iz moje stare jedinice u bazi vazdušnih snaga Elington u Hjustonu. Na pisti su bili poređani bombarderi. Bio je to upečatljiv prizor, snaga naše moćne vazdušne sile tako izložena. Znao sam da je samo pitanje vremena pre nego što tu moć pustim u upotrebu protiv bilo koga ko je naredio ove napade.
Čuo sam se sa Donom Ramsfeldom preko sigurne telefonske linije iz kancelarije generala Keka u Barksdejlu. Dona je bilo teško pronaći jer je preuzeo glavnu odgovornost u Pentagonu. Posle udarca aviona, istrčao je napolje i pomogao zaposlenim da podignu žrtve na nosila.
Rekao sam Donu da smatram napade objavom rata i odobrio njegovu odluku da podigne nivo spremnosti vojske na treći nivo borbene gotovosti prvi put od arapsko-izraelskog rata 1973. godine. Američka vojna postrojenja širom sveta povećala su mere bezbednosti i pripremila se na hitnu reakciju prema daljim naređenjima. Rekao sam Donu da nam je prioritet da prevaziđemo neposrednu krizu. Posle toga, planirao sam da pokrenem ozbiljan vojni odgovor. "Loptica će biti na tvom terenu i terenu (potpredsednika združenog štaba) Dika Majersa i vi treba da reagujete", rekao sam mu.
U 11.30 po lokalnom vremenu Luizijane, prošlo je skoro tri sata otkad sam se obratio naciji. Brinuo sam se da će ljudi steći utisak kako se vlada ne angažuje dovoljno. Lora je izrazila istu zabrinutost. Snimio sam kratku govornu poruku u kojoj sam objasnio da vlada preduzima mere i da će nacija videti rezultate. Osećanje je bilo ispravno, ali okruženje - sterilna sala za sastanke u vojnoj bazi u Luizijani - nije pobuđivala mnogo poverenja. Američkom narodu je bilo potrebno da vidi svog predsednika u Vašingtonu.
Navalio sam na Endija sa pitanjem kada ćemo moći da krenemo nazad u Belu kuću. Agenti tajne službe smatrali su da je situacija i dalje nesigurna. Dik i Kondi su se složili sa tim. Preporučili su da odem u centar za stratešku komandu u bazi vazdušnih snaga Ofut u Nebraski. Ona je pružala dovoljno prostora i pouzdane komunikacije.
(Nastaviće se)