Barbarin poslednji poziv

Osama bin Laden

21. 10. 2011. u 19:30

U avionu koji je udario u Pentagon bila je novinarka, supruga pomoćnika državnog tužioca. Za nešto više od dva sata prizemljeno 4.000 letova

PO našem dolasku u Ofut, odveli su me u komandni centar, prepun oficira vojske koji su učestvovali u planiranim vežbama. Iznenada, sa sistema za razglas se začuo glas. "Gospodine predsedniče, avion koji ne odgovara na pozive dolazi iz Madrida. Imamo li ovlašćenje da ga oborimo?"

Moja prva pomisao bila je: Kada će se ovo završiti? Zatim sam podvukao smernice koje sam ranije odobrio. U mislima sam hitro prolazio kroz najgore moguće scenarije. Kakve su bile diplomatske posledice obaranja stranog aviona? Ili šta ako smo zakasnili, a teroristi već pogodili svoj cilj?

Glas sa zvučnika se ponovo začuo. "Avion iz Madrida se spustio u Lisabon, u Portugaliji".

Hvala Bogu, pomislio sam. To je bio još jedan primer neprozirne ratne magle.

Krenuli smo u komunikacijski centar, gde sam sazvao sastanak nacionalne bezbednosti preko video-veze. Brižljivo sam promislio o onome što želim da kažem. Počeo sam sa jasnom objavom. "Mi smo u ratu protiv terorizma. Od ovog dana ubuduće, ovo je novi prioritet naše administracije". Dobio sam nova obaveštenja o hitnim merama. Zatim sam se okrenuo Džordžu Tenetu. "Ko je ovo uradio?", pitao sam.

Džordž je odgovorio sa dve reči: Al kaida.

Pre 11. septembra, CIA je bila zabrinuta zbog Al kaide, ali njihova obaveštenja su ukazivala na napad u inostranstvu. Tokom poznog proleća i ranog leta 2001, mi smo pojačali bezbednost u našim ambasadama u svetu, pojačali saradnju sa stranim obaveštajnim službama i izdali upozorenja preko uprave za kontrolu leta o mogućim otmicama aviona na međunarodnim letovima. U prvim mesecima mog predsednikovanja, pomogli smo u uklanjanju terorističkih pretnji Parizu, Rimu, Turskoj, Izraelu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu i drugim mestima.

Tokom leta, tražio sam od CIA da ponovo prouči sposobnosti Al kaide da napadne unutar SAD. Početkom avgusta, agencija je dostavila predsednički dnevni izveštaj u kom se potvrđivala Bin Ladenova davnašnja namera da napadne Ameriku, ali nisu potvrđeni nikakvi konkretni planovi. "Nismo uspeli da dokažemo neke od izveštaja o dramatičnijim pretnjama, kao što je ta... da je Bin Laden hteo da otme američku letelicu", pisalo je u izveštaju.

Pogledao sam na video monitor u bunkeru u bazi Ofut i rekao Džordžu Tenetu da dobro otvori uši, odnosno da sasluša sve obaveštajne podatke i prati svaki trag.

Takođe sam jasno stavio do znanja da planiram upotrebu vojske u ovom ratu kada dođe pravi trenutak za to. Naš odgovor neće biti slabašni udar krstarećim raketama. Kao što sam to kasnije formulisao, mi ćemo uraditi više od toga da "pošaljemo raketu od milion dolara u šator vredan pet dolara". Kada Amerika odgovori na ove napade, to će biti promišljen, žestok i efikasan udar.

PROPUSTI OBAVEŠTAJACA JEDANAESTOG septembra postalo je očigledno da je obaveštajna zajednica propustila nešto krupno. Bio sam alarmiran zbog tog propusta i očekivao sam objašnjenje. Ali nisam mislio da je prikladno upirati prstom ili tražiti krivca usred krize. Moja neposredna briga bila je da možda postoji još operativaca Al kaide unutar SAD.

Postojalo je još jedno pitanje koje je trebalo obuhvatiti u video-konferenciji: kada se vratiti u Vašington? Direktor tajne službe Brajan Staford mi je rekao da prestonica još nije bezbedna. Ovog puta, oštro sam se usprotivio. Odlučio sam da se obratim naciji, i nije bilo šanse da ću to uraditi iz podzemnog bunkera u Nebraski.

Dok smo leteli predsedničkim avionom nazad, Endi i izveštač iz CIA Majk Morel došli su kod mene u prostoriju za sastanke. Majk mi je rekao da je francuska obaveštajna služba poslala izveštaje da drugi operativci - takozvane ćelije spavača - u Sjedinjenim Državama planiraju drugi talas napada. Bila je to jeziva izjava, "drugi talas". Verovao sam da Amerika može da prevaziđe napade od 11. septembra bez dodatne panike. Ali dodatni udarac bi bilo veoma teško podneti. Bio je to jedan od najsumornijih trenutaka tog dana.

Dok sam gledao televizijski izveštaj tokom leta u Vašington, video sam fotografiju Barbare Olson. Barbara je bila talentovana televizijska komentatorka i supruga pomoćnika glavnog državnog tužioca, Teda Olsona, koji je zastupao moju stranu u slučaju ponovnog prebrojavanja glasova na Floridi pred vrhovnim sudom. Ona je bila u avionu na letu 77, u avionu koji je udario u Pentagon. Ona je bila moja prva lična veza sa tragedijom.

Pozvao sam Teda telefonom. Bio je miran, ali mogao sam da osetim šok i očaj u njegovom glasu. Rekao sam mu kako osećam ogromno žaljenje. On mi je ispričao da ga je Barbara zvala iz otetog aviona i mirno mu prenosila informacije. Bila je patriota do kraja. Zakleo sam se Tedu da ću pronaći odgovorne za njenu smrt.

Let kući mi je pružio i priliku da pozovem roditelje. Majka i otac su proveli noć 10. septembra u Beloj kući, a zatim otišli rano ujutro 11. septembra. Leteli su avionom kada su počeli napadi. Telefonski operater me povezao sa tatom. Mogao sam da osetim koliko je uznemiren. Nije brinuo za moju bezbednost - verovao je da će me tajna služba zaštititi - ali brinuo je zbog stresa koji ću osećati. Pokušao sam da ga umirim. "Ja sam dobro", rekao sam mu.

Tata je prepustio telefon mojoj majci. "Gde ste vi?", pitao sam je.

"U motelu u Brukfildu, u Viskonsinu", odgovorila mi je.

"Šta, za ime sveta, radite tamo?"

"Sine", odvratila je, "ti si naredio da se naš avion spusti!"

Na izuzetno uspešan način, sekretar saobraćaja Norm Mineta i uprava za kontrolu leta nadgledali su bezbedno prizemljenje četiri hiljade letova za nešto više od dva sata. Nadao sam se da je terorizam s neba završen.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)