Bojanove munje i gromovi

DUŽE od pola veka zapisivala je Marija Crnobori priču svog života, i pre neki dan, u njenoj 93. godini, promovisana je knjiga "Životić".

Velika glumačka zvezda ovih prostora rođena je u Banjolama, blizu Pule, a onda su roditelji emigrirali "u Jugoslaviju". Još kao učenica Glumačke škole debitovala je 1940. na sceni zagrebačkog HNK, a 1948. prešla je u Beograd, u elitno Jugoslovensko dramsko pozorište, i tu ostala 35 godina, sve do penzije.

Iz bogatog pozorišnog života glumice upamćene po ulogama Antigone, Ifigenije, Ofelije, Fedre, Laure, narednih dana objavićemo svojevrsna svedočenja o Bojanu i Miri Stupici, Branku Pleši, Ivi Andriću, Jugoslovenskom dramskom, Ateljeu 212...

PRVI put sam čula za Bojana Stupicu dok sam još bila u Glumačkoj školi u Zagrebu. Narodno kazalište je brujalo od neke tihe svečane radosti zato što će doći Bojan Stupica i režirati "Večeru u osam". Skoro sam pala u nesvijest kad su mi javili da imam kod njega ulogu. Probe su trajale kratko. Jednog je dana Bojan jednostavno nestao. Počeo je rat.

Kad su apokaliptični jahači odjahali daleko, daleko, skupili su se ljudi koji su slobodu dočekali. Skupili su se i pomogli glumcu, reditelju, scenografu, kostimografu i arhitekti Bojanu Stupici, da pozove glumce i reditelje iz cijele Jugoslavije i da osnuje Jugoslovensko dramsko pozorište.

Kad sam prvi put došla u Jugoslovensko dramsko pozorište, sa srcem u grlu, Bojan me je poljubio i rekao mi: "Igraš Ljubu Jarovu, Sonju, Franku i Mariju." Za Šeridanovu Mariju nije bilo sata u danu, pa je otpala, ali ostala tri divna ženska lika ispunila su mi dan i noć.

Bojan je oduševljeno vodio glumca i lik se rađao bez napora, s radošću, i radosno je živio. Voljeli smo se. Oprezno. Bojan je volio glumce. U jednom svom članku Bojan citira riječi Čehovljevog Astrova: "Kad čujem kako šumi mladogorica posađena mojim rukama, ja sam sretan da je i klima malčice u mojoj vlasti i da će, ako čovek kroz hiljadu godina bude srećan, u tome biti i malo moje zasluge. Kad posadim brezicu i posle vidim kako se ona zeleni i njiše na vetru, duša mi se ispunjava ponosom!"

Čudan čovjek. Dječjeg, okruglog, lijepog lica. Kosa kratko šišana. Pametno, izbočeno čelo ispresijecano dubokim borama. Plave oči. Plave, plave. Nije mu se vidjelo u očima kad je ljut, ali kad je bio veseo, tačno se vidjelo. Ljutnja se čula u mekom glasu, a kad je bio zabrinut, bio je tih. Raspoloženje mu se moglo pročitati po hodu. Hodajući, gledao je u zemlju. Zapravo, uvijek je gledao u zemlju i na pozornicu. Hiljadu je poslova mogao u isto vrijeme raditi i uraditi - postojalo je vrijeme kad je to i morao. Vrijeme za priču, teško, zanosno, mlado. Ko to nije preživio, može misliti da mi stari lažemo. Ali nije tako.

Pozvao nas je sa sve četiri strane, zvao je u ime mnogih i mi smo došli. Pošli smo s njim. Bio je vjetar razvigorac. Slušali smo ga. Htjeli smo mnogo, željeli dobro. Zanos je bio ogroman: 3. 4. 1948. digla se prvi put zavjesa u pozorištu koje je Bojan osnovao i adaptirao. Radio je mnogo. Mislim da nije uopće spavao. Tražio je eksperte, obilazio gradnju pozorišta na Cvetnom trgu, prekrajao crkvu na Bajlonijevoj pijaci paravanima, brinuo sa za ugalj, za peć bubnjaru, za stolice, praktikable, za sve. Mislim da ni mi nismo spavali. Bili smo sretni i ponosili se što smo pozvani. On je znao da stvori od jednog dana dva. Jurio je i bio je stalno veseo.

Govorio je: "Madona, moramo nabaviti dobre zavjese, moramo nabaviti gromove, moramo nabaviti munje, moramo nabaviti sunce, moramo nabaviti kišu, moramo nabaviti čizme za kišu. Madona, nema ni cipela, nema ni eksera..." Nije bilo ničeg, a nalazio je sve. Nije bilo ni dovoljno hljeba i šećera, a imali smo i hljeba i šećera. Imali smo Cankara, Čehova, Godonija, Šeridana, Držića, i tako redom. Mislio je: "Repertoar mora biti dobar, moraju biti izuzetne predstave." Sve je, onda, i postajalo izuzetno. Ljudi su cijele noći na klupicama čekali ulaznice, a Bojan je bio sretan, presretan, i mi s njim.

Proba "Kralja Betajnove" do podne, "Ribarske svađe" poslije podne. "Ujka Vanja" uvečer, ili se menjao raspored proba prema probama Mate Miloševića. Crtao je inscenacije. Savjetovao se s tehničkim osobljem. Odgajao ih. Jurio na dogovore u CK, sjedio poslije probe i poslije ručka s nama i recitirao Kajuha. Brinuo za našu hranu i smještaj, za naše čarape, za našu odjeću. U vremenu s bezbroj problema, život je bio bogat. Radovali smo se, smijali, dogovarali, a i svađali. Živjeli smo poklonjen život i radili mnogo. Bili smo isti, bez obzira na godine. Poštovali smo jedni druge.

Dogovarali smo se. Dolazili su ljudi iz grada i iz cijele Jugoslavije i na naše probe. Raspravljalo se i o jednoj rečenici. Sve je bilo važno, sve je bilo potrebno. Bojan je znao da je tako, svojim izuzetnim duhom sve je podržavao, umio je naći izlaz, uvijek je znao i staviti tačku. Neprimjetno i brzo. Svi smo bili i mladi, i marljivi, i dobri.

(Nastaviće se)