Budno oko Agitpropa

PU "Kralju Betajnove" Bojan je zaustavio Milivoja Živanovića kad je sjeo i naslonio glavu na ruku, a ruku na ogradu kojom je bila podijeljena pozornica na dva nivoa. (U "Kralju Betajnove" skoro je svaka uloga bila u alternaciji, a Milivoje samo jedan i umorio se čovjek slušajući svaki tekst dva i tri puta.) Bojan je taj mizanscen prihvatio i Živanović ga je fiksirao. Spominjem taj detalj i zato što se dosta diskutovalo oko tog položaja glave i tog sjedenja. Govorilo se da Kantor ne može slušati svoje sagovornike sjedeći s glavom naslonjenom na podlakticu, jer mu se time smanjuje značaj. A zašto ne bi mogao, pitam se danas. Može, dabome da može. I Kantor je čovjek.

Sjećam se i kako sam se kao Francka obrušila niz stepenice, sa gornjeg dijela pozornice na donji. Javljala sam strašnu vijest o Nini. Izgledalo je kao da ću pasti i sva se razbiti na stepenicama. Bilo je dosta stepenica i bilo je prilično duboko i strmo. Učinilo mi se da ću kasno stići i najedanput javim vijest. Bilo je efektno, opasno, a i kazivalo je nešto strašno. Bojan je to rado prihvatio, samo mi je rekao: "Drži se za ogradu, da ne tresneš". Bilo je na našim diskusijama i oko toga rasprave. Hiljade i hiljade takvih detalja bojili su predstavu, a Bojana je to veselilo.

Bojan je bio čarobnjak, a katkad i pjesnik. Predstave koje je ostvarivao uvijek su izazivale polemike, i to dosta žučne, ali te predstave su zaista bile pune, žive i mogućne, životno mogućne.

Igrali smo se i sve je bujalo iz nas. Takvu je atmosferu znao stvoriti. Nekad smo znali i pretovariti predstavu. Znao je reći: "Nije važan tekst", a to je značilo: "Ne govori papirnato, već ljudski".

Jedna je atmosfera bila u "Kralju Betajnove", a druga u "Ujka Vanji". Na diskusijama je postavljano pitanje da li su to prave atmosfere. Zašto ne bi bile prave? Potekle su od Bojana Stupice, a Bojan je bio pravi.

Kad se sjetim "Ljube Jarove", i danas me hvata jeza. Bio je to specifičan komad. Mislim da bi i danas imao pravog uspjeha. Prva Bojanova verzija, silno scenski bogata, trajala je 6 sati. Tu kontrolnu probu gledao je cijeli Agitprop. Onda su se gledaoci povukli na diskusiju o postavci i glumcima. Odnijeli su nam sve stolice, a mi smo glumci posjedali na pod salona, svaki je glumac izgovarao po neku svoju rečenicu iz "Ljube Jarove" i divno smo se šalili i zabavljali. Dobro se sjećam rečenica: "Ne pljuj u bunar" i "Pustite Dunjku u Evropu."

Sjedili smo na podu od 4 sata po podne do 11 sati noću. Toliko je trajala diskusija, bez nas glumaca. Moglo bi se reći politička diskusija. Bojan je nekoliko puta došao u salon da nas posjeti i na kraju nam je rekao da će biti potrebna velika skraćenja i da razmislimo o tome. Moje kolege i reditelji koji su sa mnom radili - znaju kako jako čuvam slova, ali kad se mora, onda se mora. Dugo sam gruntala i dubila što da izbacim, a da što plastičnije izvučem lik. Pozitivni su likovi obično lošije pisani, pa sad još i da se krati, a komad se zove "Ljuba Jarova". Napravila sam svoje štrihove.

Sutradan, na probi, Bojan dođe sa skraćenim tekstom i vidim da ću sad još manje moći da izvučem taj lik. Bojan je gledao cjelinu, a ja svoj lik. Šta da radim? Ohrabrim se i u malom hodniku između salona i pozornice, sa puno straha, gledajući Bojana ravno u oči, jasno kažem: "Ako mi taj tekst sada skratiš, ja ću ga na predstavi izgovoriti". Bojan me gledao neko vrijeme, vidio je po meni da neću odustati i reče: "Radi šta hoćeš". Njegova rečenica i moj stav stvorili su Ljubu Jarovu, koja se prije toga dosta klimala. Bojan je dobro poznavao glumce i znao je da će ovaj mali sukob uroditi plodom. Bio je poslije zadovoljan i mnome. Ta i sam je glumio. Tamo dole u crkvi probao je i on Maksa u Betajnovi, ali je odustao, jer su već postojala dva Maksa.

"Leda" je bila tužna. Bojan je bio bolestan. Morao je na liječenje u Švajcarsku. Svi smo se na pozornici dogovorili da mu pomažemo i da budemo maksimalno disciplinovani. Naročito je Mata Milošević bio Bojanu pravi drug. Uprkos okolnostima. Bojanov duh je ispunio cijelu pozornicu.

Za sve četiri predstave Bojan je pravio i inscenacije, koje su uvijek bile precizno naslikane. Sudjelovao je i kod kostima. Mira Glišić je bila kostimograf za ta četiri komada, ali je Bojan svaki kostim i materijal za kostim kontrolisao, odobravao i prisustvovao probi, jer je Bojan i čuo i vidio lik. Znao je sve i o perikama. I "Leda" je bila među Bojanovim odličnim predstavama. Nosila je i njegov humor i daleke puteve specijalnog liječenja. Mi smo probali, a iz mraka gledališta često smo čuli glas: "Tako je, Madona, tako je".

Mnogi i mnogi su već otišli, mnogi i mnogi su došli. Bojanov se zastor još diže, sada već na tri scene. "Brezica se zeleni i njiše na vjetru", a mi, koji smo još ostali, ne zaboravljamo nijednog trena da smo dio Bojana. Zahvalna sam mu sada i do smrti.

(Nastaviće se)