Scena prepuna vatre

BILO je to (stalno počinjem sa "bilo je to") 14.6.1947. u probnoj dvorani Narodnog pozorišta u Beogradu. Gostovala sam sa ulogom Laure u drami "U agoniji". Došla sam iz Rijeke. Bogat mizanscen Bojana Stupice jednostavno ne bih mogla da savladam za dva dana da nije bilo pomoći Božidara Drnića.

Drnić je tog dana doveo na probu i jednu mladu ženu. Imala je kosu crnu kao ugalj. Crne oči kao trnjine. Blistave trnjine. Blijedo lice, malo tamno. gledale smo se ozbiljno. Drnić je rekao: "Da vam predstavim Miru Todorović-Popović. To je izvanredno talentirana glumica i velika nada našeg pozorišta". Sjećam se da sam rekla: "Drago mi je", šta sam drugo i mogla, ali željela sam samo da brzo počnemo probu. "Da li može da ostane na probi?", pitao me je Drnić. "Može", rekla sam, a bilo mi je svejedno, jer nisam bila sposobna ni za šta drugo - samo za probu.

Tako je počelo moje poznanstvo sa Mirom Stupicom.

Kada smo, kao članice novoosnovanog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, počele da probamo, počele smo jedna drugu i gledati, i ozbiljno priznavati jedna drugoj ono što je bilo dobro urađeno. Uloge su nam bile sasvim različite. Svaka je išla svojom stazom, kao dvije paralelne šine, i tako je ostalo do danas. Nikada nije između nas pala ni jedna nepotrebna riječ.

Išle smo tako svaka svojim putem, i na sceni i u životu, ali kad bismo se sastale i razgovarale činilo mi se kao da smo svaki dan zajedno, pa čak i da isto jelo volimo i isto jelo jedemo. Naše je druženje bilo rasparčano, ali svako je parče bilo i dobro, i ljudsko, i prijateljsko, kao da razmaci nisu postojali. Nastavljale smo tamo gdje smo stale. Kao kad, recimo, čovjek ode na put, pa se vrati i nađe sve nepromijenjeno. Sve stvari na istom mjestu i isti srdačan susret i isti, samo Mirin, raskošni osmijeh.

U našoj generaciji niko nije imao to bogatstvo u smijehu, kojim je Mira obdarena. Ozarila je mnogo srca. Toliko nijansi u glasu nisam ni kod koga čula. Lucijeta u "Ribarskim svađama" imala je sreću da dobije taj glas. Sjećam se kako je u predstavi "Ljubav Jarova" kao Dunjka, jurila po pozornici i htjela, žarko htjela, nekuda. Strahinja Petrović, kao Profesor, govorio je: "Pustite Dunjku u Evropu". Činilo mi se da se neće zaustaviti. Plamen je oko nje vitlao. Tako toplog ženskog šarma imala je samo njena Petrunjela. A Njegina u "Talentima"...! Morala sam pustiti suze neka teku, morala sam pustiti svoje srce njenom. To se nije dalo zaustaviti.

Mira je bila u Jugoslovenskom dramskom svega dvanaest godina, ali zidovi još čuvaju glas, a prozorska stakla lik velike umjetnice.

Išli smo tako jednom Raša Plaović, Mira Stupica, Branko Pleša, Jova Milićević i ja, sa književnom večeri iz djela Ive Andrića, koju je uobličio Marko Fotez, u Smederevsku Palanku. Putem smo izašli iz kola i gledali Cigane i medvjeda. Ciganin kaže medvjedici: "Pokaži, mala Radice, pokaži ovoj gospodi kako se šminka lice". Medvjedica je stala na zadnje noge i šapama milovala njušku, a mi se zabavljali. Činilo nam se da smo negdje, u nekoj tački, slični.

DoŠli smo u Palanku, spremili se, našminkali, obukli večernje haljine i odijela i pošli na scenu. Mira mi, u tom času, na brzinu šapne: "Pokaži, mala Marice, pokaži, mala Marice kako se govore stihovi i proza". Mnogo me je truda stajalo da obuzdam smijeh. Uvijek je bila takva, puna duha, dosjetki, a prebacivala se iz raspoloženja u raspoloženje brzo i do kraja.

Shvatila bi strahovito brzo svaku rediteljsku indikaciju, ali čučao je u njoj jedan vrag, koji ju je gonio na popuštanja. Nije likove uvijek sapinjala u njihove okvire, već im je ostavljala na volju da se šire i razmeću. Zavisno od toga kako je te večeri, kad je imala predstavu, bila raspoložena, a ipak je, unatoč ležernosti, na sceni uvijek prostirala sjaj velike glumice. Igrala je sobom i svojim bogatstvom.

Kad smo igrale u drami "Za Lukreciju" Žiradoa, bilo je jedno mjesto koje joj je smetalo, jer ga, jednostavno, ja nisam dobro rekla, pa ona onda nije mogla dobro nadovezati svoju nit. Upozorila me je. Popravila sam, uz njenu pomoć, i bilo je sve u redu. Mogla je nastaviti svoju liniju. Znala je da radi. Nije voljela da igra sama. Igrala je s partnerom, a i bila je odličan partner. Bilo je lako s njom, jer je ona "išla", a nije "zastajkivala".

Igrala je mnogo divnih i velikih likova, dostojna njih, i ostavila ih je pozorištima gdje je bila i stavila ih je u srca ljudi koji su imali sreće da je gledaju i čuju.

Drugi rad i dugi život mnogo donose, nose, odnose. Svakakve se muke nagomilavaju i u radu i u životu. Nikad se nije tužila. Život, njen život, onakav kako ga ona razumije i zna, uvijek je pobjeđivao. Pobjedu je nosila obično, kao jedan od mnogih, bezbrojnih i neslućenih tokova života.