Pleša miljenik Talije

Sve je vidio i sve je čuo Branko Pleša, vrlo oštro i određeno. Zato se, valjda, tako rano prebacio, baš prebacio, na režiju. A i vibracija nervnog sistema ga je uputila na režiju.

Dobro je crtao. Vidjela sam crteže neki dan, poslije smrti. Valjda je zato režirao filmove i TV drame. Mnogo je stručnih opservacija napisao i štampao u "Sceni". Pisao je i scenarija za film i TV drame. Napisao je i dramu "Ljubav u Veneciji". Došao je i govorio na promociji knjige! Onako bolestan! Još uvijek je pozorište potreba svih ljudi. On je to dobro znao. Odgajao je zato potomke pozorišta. Mnogo je čitao. A čitanje je veliki posao.

Mnogo se toga sjećam, a ovo mi je zgodno da ispričam baš sada. Igramo "Za Lukreciju". Na sceni smo Olga Spiridonović i ja. Sjedile smo za okruglim stočićem, na kome su bile šolje na tanjirićima. Došao je Branko, u drami moj muž, i stao pored nas na praktikabl. Bio je nabit likom ljubomornog Armana. Stočić, od njegovih čisto fizičkih titraja i nervne vibracije, počeo se tako tresti da su šolje i tanjirići na njemu isuviše zveckali, pa smo ih nas dvije, gotovo u istom času, uzele u ruke, jer je taj zvuk odvlačio pažnju od intonacije Armanove ljubomorne tirade.

Ovako, sav vibrirajući, nije nikad gubio prisebnost. On kao da je imao dvostruku koncentraciju, punu duha. To se moglo primijetiti kad bi se na sceni dogodila neka čudna i neočekivana situacija. Bilo je toga, hvala Taliji, dosta. Uvijek se dobro snalazio. Duhovito i pametno. Nikad izvan lika. Lagan, nabijen strahom, izgledao je, onako sav vibrirajući, kao apsolutni gospodar situacije, nadasve superioran. Igra ga je mnogo koštala. Svaki je napisani lik dobio od njega što liku odgovara i plus - "Branka Plešu".

Mariz Poza u "Don Karlosu" bio je toliko snažan, čini mi se, baš takav kako ga je Šiler zamislio, da je pogodovao i onom našem vremenu u kojem smo ga igrali. Mudar, hrabar, pravedan, snažan, sugestivan. Gledala sam ga iza kulisa, dok sam čekala moj šlagvort i očima vidjela kako treperi. Znao je i vrijeme i čas kako treba neku ulogu uobličiti.

Silno je poštovao pisca i pronalazio bezbroj nijansi između slova. Treštali su aplauzi za njim, kad bi odlazio sa scene, ali i na sceni, kad bi izgovorio neku tiradu iz svojih velikih uloga, koje su ga prisvojile i opterećivale.

Mnogo je radio, i govorio: "Ja sam lenština". Kad sam mu rekla da ću napisati njegov portret, rekao je: "Nemoj preterivati". "Branko, kako mogu pretjerivati, kad ne mogu ni stići", odgovorila sam. Uvijek je bio pun nekog opreza, sumnje, a fantastično duhovit i zafrkant.

I sad mi je smiješno kad se sjetim "Idealna muža". Čekamo nas dvoje svoj izlaz i razgovaramo, što nikako nije preporučljivo. Padne njegov šlagvort, on izađe, onda moj šlagvort, i ja izađem. Moja prva riječ je morala biti njegovo ime u komadu. Zaboravila sam ime i, okrenuta glavom od publike, šapatom ga pitala: "Kako se zoveš, kako se zoveš?" On mi mirno, ne mičući usne, gledajući u publiku reče: "Branko Pleša".

Da, Branko Pleša. Sva je sreća da ima mnogo snimaka njegovih predstava, filmova, TV drama i serija, i da će potomci moći vidjeti ko je Branko Pleša.

"Kraljem Betajnove" nastavio se i trajao silno bogat put Branka Pleše.

Baš teško podnosim kad se spušta kovčeg, tamo duboko. To je bilo u utorak, 12. juna 2001. godine u 17 časova.

Tako je to...

Srela sam se sa Karlom Bulićem u crkvi na Bajlonovoj pijaci prije 40 godina. Mučno je reći - otišao je zauvijek. Pođe naš Karlo, Karleto i više se neće vratiti. Dežurstvo je završeno.

Izuzetan glas. Izuzetan način interpretacije. Govorio je sa zaista čudnim zastajkivanjem, međuprostorom, jasno i dobro promišljeno! Njegovi likovi bili su izvan našeg uobičajenog shvatanja da je i tako moguće oformiti lik - tako je mogao samo Karlo Bulić. Njegov Dundo Maroje prošao je Evropom i upravo on je dobijao izvanredna priznanja. Cijeli niz dragocjenih i rijetkih boja imali su njegovi likovi. Voljeli smo ih i mi - glumci, a voljela ih je i publika.

Karlo je o teatru znao sve. Crtao je naše maske i naše frizure. Sam nas je i šminkao kad je to uloga zahtijevala i govorio: "Budi dobra, budi mirna", ili: "Budi dobar, budi miran", a maske su bile izvanredno ostvarene. Sve je radio strpljivo i radeći postajao znalac.

Njegovi su likovi bili do sitnice izrađeni, obrađeni i odbranjeni. Niko ne bi mogao kazati da se to i drugačije može, već samo tako.

Kad smo išli na putovanja, on je nosio hrpu lijekova za cijeli ansambl. Nas je to zabavljalo, ali nam je znao i pomoći. Tako je bio i naš doktor Karlo.

Dok je mogao, stalno je dolazio u pozorište, a onda je izostao sa prozivke. Stradao je vršeći dužnost. Zaboljelo ga je nešto. Ipak bi se, po koji put, pojavio se svojim šeširom, drugačijim no što su drugi nosili, iako diskretnim.

Sad više neće doći, ali su u Jugoslovenskom dramskom pozorištu prisutni njegovi likovi, šeću po kući, stanuju u njegovoj garderobi i gvire sa pozornice. Nikad ih niko neće moći maknuti, pa makar se morali pretvoriti u atome, jer kaže Šekspir: "Što je bilo ne može se učiniti da nije bilo."

(Nastaviće se)