Teatar kraj oltara!

BIO je to pravi, veliki zanos. Prošla je ratna kataklizma. Skupili se u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ljudi - mladi. Najstariji je imao četrdeset pet godina. Šta je to četrdeset pet godina!? Istina, dragi Strahinja Petrović je imao nešto više. Uostalom, „glumci ne stare“!

Sjećam se da sam poslala Branku Pleši telegram da me sačeka na stanici. Odmah sam se javila na dužnost u Manježu. Prvog sam srela Milana Ajvaza, zatim Savu Severovu. Upoznavanje s Ajvazom završilo se njegovim: „A sad, šta nam bog da!“ Savu sam promatrala širom otvorenih očiju. Poznavala sam je još iz Zagreba. Lijepa, energičnih pokreta, malko skamenjenog osmijeha, ponešto uplašenih lijepih očiju, čudnog glasa - odmah mi je rekla: „Budimo na ti“. „Dobro“, odgovorila sam. Tada sam još govorila vrlo kratko, osobito kad sam bila uzbuđena.

Javila sam se Bojanu. Došla sam u pozorište dva dana kasnije, jer sam u Vranju snimala film „Sofka“. Bojan me je poljubio i rekao: „Igraš Ljubov Jarovu“, Francku u „Kralju Betajnove“, Sonju u „Ujka Vanji“ i Mariju u „Školi ogovaranja“. Za Ljubu, Sonju i Francku znala sam iz telegrama - za Mariju mi je bilo novo. Ništa nisam odgovorila, došlo mi je da ponovo zaplačem. „Probe su u crkvi“, rekao je na kraju. Tamo je sad Bitef teatar.

Sa Brankom Plešom pošla sam u crkvu. Imala sam bijeli kostim. Polako sam se kretala i polako govorila. Osjećala sam se kao u snu. Vječni mladić i kavalir Božo Drnić me je predstavljao. Milivoje Živanović mi je rekao: „A sad, mala, ako osvojiš Beograd, sigurna si: i kad pogrešiš, oprostiće ti!“

Zoran Ristanović mi je prišao, gledao me, gledao divnim plavim očima, sav kao treptaj, i rekao mi: „Izgledate kao srna“. Jedanput je trčao za mnom Ulicom maršala Tita da mi nešto kaže i kad me je zadihan stigao, grubo mi reče: „Jedva sam te stigao, hodaš kao tenk!“ „A srna?“, upitam ga. „To je bilo“, odgovorio je.

Nada Riznić mi je rekla, svojim divnim altom: „Igram vašu majku“. „Dobro“, odgovorila sam. Crne oči kao trnjine, kosa crna kao gar, blijeda put, glas krcat svime, a osmejak se odmah sruči u srce. „Igramo zajedno u „Ljubi Jarovoj“, ja sam Dunjka“, rekla mi je Mira Todorović, poslije Stupica.

Na oglasnoj ploči pročitala sam da Jarova igra Milićević. „Ja sam Jova“, predstavio mi se čovjek divnog muškog glasa, tanak kao hrt, prekrasne muške tamnopute glave, sa crnim usijanim očima.

„Ono je Mata Milošević“, upozorio me je fini, sjedokosi Tomislav Tanhofer, koga sam već u Zagrebu jako zavoljela. Mata Milošević je sjedio dostojanstveno prekrštenih nogu, s glavom podbočenom rukom naslonjenom na stolicu, ozbiljna lica. Prišla sam: „Igrate Mariju, nije velika uloga, ali lepa“. Kasnije je nisam igrala, jer se sve probe nisu mogle uskladiti.

Zagrlila sam se sa Brankom Andonović, sada Veselinović - zajedno smo išle u školu u Novom Sadu - sa Nadom Gregurić, Mladenom Šermentom, Juricom Dijakovićem... Bili smo zajedno u glumačkoj školi u Zagrebu. Rahelu Ferari sam gledala i gledala i nisam se mogla načuditi njenom glasu. Aca Stojaković samo je mudro šutio i razmišljao. Stalno sam jurila za Pericom Slovenskim i Brankom Veselinović, jer su uvijek pričali samo smiješne priče.

Jozo Laurenčić i Dejan Dubajić, „stari“ znanci iz Zagreba, zagrliše me, a Jozica reče: „Sad samo ozbiljno na posao i ništa se ne boj!“ Branka Plešu zavoljela sam još u Zagrebu, u Glumačkoj školi. Divan plavi visok dječak, uvijek malko uplašen, lijepog, bogatog i pametnog glasa. Prije početka „Kralja Betajnove“, uvijek bih ga nečim naljutila, da bi nervoznije i ljutitije počeo onu „oblekla bom taj črni gvant...“ Aleksandar Đorđević je stalno držao ruku na lijevoj strani. Zvali smo ga „Aca srce“. Otišao je na početku iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Đorđe Krstić je otišao u organizatore. A Danilo Srećković je, napućenim usnama, uvijek meko pitao: „Kako ste?“

Joža Rutić je neprestano bio raspoložen da nešto od srca zapjeva i održi politički govor. Ivica Tanhofer je fantastično pričala viceve. Svaki smo se dan sve više zbližavali i brinuli jedni za druge. Tanhofer nas je učio akcentima i dužinama, da bi nam jezik dobio istu melodiju. Finci bi, s lulom u ustima, dolazio, slušao i na licu mjesta donosio mnoge „administrativne“ odluke. Ali i sudjelovao u tumačenju likova.

Sjećam se kako je Viktor Starčić bio tih, a kad bi ispričao nešto svi bismo se previjali od smijeha. Žarko Mitrović se blago smiljujio, a Ljubica Janićijević je uvijek imala nešto važno da kaže. Kad bi Dejan pričao, smijeh bi prelazio u vrisak. I sad se moram smijati kad se sjetim Carke Jovanović, Nevenke Mikulić i Ane Paranos, kako uz tanku, plavokosu djevojčicu, Vilhelminu Vasiljević, prave duboki čučanj na našim stalnim časovima fiskulture.

Živjeli smo kao da izvan našeg posla, naših proba i „naše crkve“, na kugli zemaljskoj ništa ne postoji. Obilazili smo gradnju teatra, penjali se po skelama i padali preko cigala. Bojan se brinuo za sve i svakoga, jer mnogo nas je bilo bez kuće i kućišta.

To je, otprilike bio početak umjetničkog ansambla. To je bilo koncem 1947. Svako je doprinio svoju „kap“ i vrijeme je prošlo kao san.

(Nastaviće se)