Kad počinje komedija

BILO je to davno. Prije četvrt vijeka i par godina više. Hodali smo. Vozili se vozom. Vozili se autom. Avionom! Putovali smo po Jugoslaviji. Bili smo čak i u Trstu. Nosili smo i govorili „Don Žuana u paklu“. To je intermeco u „Čovjeku i natčovjeku“ Bernarda Šoa. Zvali smo se Dramski kvartet, a zvali su nas - Drumski kvartet. Obišli smo cijelu Jugoslaviju. Bili na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu. Dočekivali su nas divno, ali ispraćali manje divno. Zavodljiv naslov nije ispunio njihova očekivanja. „Don Žuan“ bio je filozofski traktat ili filozofska burleska, a ne komedija, kako je pisalo u podnaslovu i kako je neko očekivao.

Sjećam se, kad smo bili u Skoplju, završili smo svojih sat i trideset minuta, koliko je taj traktat trajao, a jedan binski radnik, koji nas je pozorno slušao iza kulisa, upitao je Miru Trailović: „Drugarka, a kad će početi ta komedija?“, „Gotovo je“, odgovorila je Mira. „Gotovo?!“, začudio se čovjek, koji zna šta je komedija.

Mata Milošević, Viktor Starčić, Ljubiša Jovanović i ja bili smo ti putnici - tumači divnog Šoovog teksta. Mira Trailović nas je skupila, najprije kao dramsku radio-grupu Radio Beograda, koja je imala svoju cjelishodnost i popularnost, a onda smo nas petoro krenuli po svijetu. Mladi i relativno mladi - svi. Mira mlada, manekenski tanka, inteligentna, ambiciozna, zaljubljenik u pozorište, slušala je i oprezno davala primjedbe i prijedloge. Mata, glumac pažljiv i diskretan, bio je prisutan sa svojim režiserskim uhom i okom i mi, samo glumci, Ljubiša, Viki i ja, radosni i disciplinovani, već sa podužim iskustvom.

Divno smo se slagali, „Don Žuana“ dobro uradili, pa je to i nama bila radost i zabava. Puni elana odlazili smo na put, a umorni se vraćali. Mira je odlično organizovala gostovanja i bili smo u gotovo tri stotine mjesta naše zemlje, u svim godišnjim dobima. Znamo sve boje prirode, sve temperature, sve atmosferske prilike i neprilike. Upoznali smo sve dvorane za priredbe. Centri su nas bolje primali, čak odlično.

Jednog dana Mira Trailović nam je kazala: „Dobićemo dvoranu“. To je bio klub „Borbe“ u Borbinoj zgradi. Pojavio se Radoš Novaković. Došao nam je prijatelj i prvi upravnik novog prostora. Visok, tanak, proređene crne kose, sa očima srndaća a brcima kao mala gusta četka. Lijepo lice. Lijeno se njihao. Ruke su mu bile lijepe i punašne, male, s prstima malo punijim, tako da sam uvijek mislila može li čvrsto stisnuti pesnicu i tresnuti o sto. Nisam to dočekala. Duhovito, inteligentno, zasićeno su mu klizile riječi i misli. Topao glas odavao je dobrog čovjeka. Igrala sam Sofkinu majku Todoru u njegovom filmu „Sofka“.

Radoš Novaković bio je dvije godine upravnik. Nakon njega došao je Bojan Stupica i dao svoju jarku boju Ateljeu. Sagradio je i novu zgradu. Mira je bila i Bojanov zamjenik. Atelje 212 se širio i najedanput počeo gubiti svoj prvi oblik, što je i normalno.

Kao prvu predstavu u novom pozorištu igrali smo Geteovog „Fausta“. U to se vrijeme igrao „Faust“ u prijevodu Tita Strocija, u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa je ideja lako došla, jer je u planu nove pozornice bila i klasika, još neprikazivana u Beogradu, a u kamernom obliku.

„Kvartet“ je probao „Fausta“. Koncertno, naravno. Trebalo je „Fausta“ dobrano kratiti. To je učinio Mata Milošević, tako da su najvažniji tekstovi podijeljeni na nas četvoro i bili smo svi zadovoljni. Zabavljali smo se.

Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put... Da, i Faust - Mata je malo sjedio, Mefisto - Ljubiša je obilazio stolicu, Viki - spajač scena ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna. Zapravo smo nas četvoro bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku djelovali kao „novina“. Probali smo.

Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Brojali smo ih. Tačno 212. Svi su kulturni radnici počeli govoriti o potrebi za jednim teatrom s „novim tendencijama“, o avangardi i, eto, došla su „nova“ nastojanja. A kako to pozorište nije imalo sve potrebne rekvizite da bi bilo „pravo“ pozorište, nazvali smo ga svi zajedno Atelje. Dakle - Atelje 212.

Trebalo je da u početku budu tri predstave nedeljno. Novina je bila i što smo publici bili sasvim blizu, pa je mogla primjetiti svaku i najmanju promjenu na glumačkom licu, mogla je čuti šuštanje haljine. Mogli su nam vidjeti plombu u zubima i mogli smo im bez napora pružiti ruku i rukovati se s prvim i drugim redom. Ta blizina im je godila i bili su tihi i zatečeni.

I nama je blizina bila interesantna. Nije trebalo savladavati prostor, a da se to „ne primjećuje“. To je svakako novina za publiku, a nama zgodno, jer smo sa mnogo manje sredstava mogli postići dobre rezultate. Taj poduhvat, kao novinu, imao je u vidu i Gradski odbor, kad nam je dao relativno veliku svotu od dva miliona dinara, koja će ipak jedva pokriti troškove novog pozorišta do kraja godine.

(Nastaviće se)