Jovanka u prvom redu

ATELJE 212 otvoren je 12. novembra 1956. Geteovim "Faustom", u izvođenju Dramskog kvarteta. Suflirao je Ante Ivelja. Ne suflirao, nego kao sufler pomagao dok smo probali. Poslije bi se samo sakrio u zavjesu. Svojim savršenim okom i uhom opažao je tačno kada bi se pojavila opasnost da glumcu nestane koja riječ i odmah bi je specifičnim glasom dobacio.

Sjećam se, na premijeri "Fausta" se gurao svijet. Došla sam dosta rano, a red je pred blagajnom bio još dosta dug, iako su karte bile već davno prodate i zavjesa spuštena na malom oknu blagajne. Jedva sam ušla, jer smo ulazili na ista vrata sa publikom.

Nisam bila nervozna. Dobro smo uvježbali "Fausta", pa sam bila čvrsto sabrana. Mira, Radošev zamjenik, i Radoš bili su izrazito svečani. Duda Špilar, kao administrativni šef, stajao je s rukama na leđima i gledao šta se zbiva. Pored njega bila je Nela Sasik. Elegantna, dobra i diskretna. Ona je uvijek tačno organizirala probe, a kasnije nam je zakazivala i gostovanja. Na svakom mjestu, u svakoj prostoriji, činilo se, u isto vrijeme, bila je tetka Gita Predić-Nušić i nadzirala da li je sve u redu i da li može negdje nešto pomoći.

Kroz uski hodnik, koji nas je drvenim zidom odvajao od publike, ušla sam u mali, potpuno asimetrični prostor. To je bila naša glumačka garderoba. Morali smo šaptati u garderobi, jer bi se inače sve čulo i na pozornici i u gledalištu. Uskoro smo se svi skupili. Zora Kolaković nam je donijela crnu kavu, vodu i ratluk. Blagajnik nam je donio u koverti honorar - simbolični, ali u koverti i isplativ odmah.

Haljinu za Margaretu nije moglo novo pozorište cijelu kupiti. Ja sam kupila podsuknju i tako kompletirala materijal za gornji dio kostima, koji je kupilo pozorište, i dala sam haljinu, za svoj račun, šiti. Muškarci su imali svoje vlastite frakove iz Dramskog kvarteta. Margareta je morala biti u bijelom, tako smo riješili, a u Kvartetu sam imala crnu haljinu, pa su izdaci bili "neophodni". Margaretina haljina je bila princes kroja - do struka je bila pripijena uz tijelo, a od struka se postepeno širila do maksimalne širine tkanine. Lijepo je, bogato i meko padala. Kako je materijal bio neki jeftini brokatić, gužvala se ta haljina da je bila strahota.

Sjećam se nesretnih pegli i stolova za peglanje kad smo išli na gostovanja. Frizuru sam imala svoju, punđu. Sjećam se, gledalište je bilo prepuno. U prvom redu je sjedila i Jovanka Broz. Predstava je počela. Bila je mrtva tišina. U sceni sa cvijetom, kad sam govorila: "Voli, ne voli, voli, ne voli", a nisam imala cvijet u rukama, kao da je cijelo gledalište utonulo, a kad sam govorila molitvu, kao da su molili sa mnom. Sjećam se toga dobro. Kako su divni ti prvi zanosi!

Dugo smo igrali "Fausta" i bilo je veliko interesovanje za tu "novinu". Kad sad, naknadno, mislim o tome, znam da to nije bilo ništa novo, već samo, u toj pozorišnoj atmosferi, nešto drugačije. Nije bilo kulisa, sve blizu, kao mikrofon i filmska kamera.

Život koji se u Ateljeu i oko Ateljea počeo razvijati davao je, svakako, poseban pečat pozorišnom životu Beograda. Svi pozorišni trudbenici željeli su da rade u Ateljeu, a publika je hitala i tiskala se da vidi šta je to "novo".

Sjećam se koliko smo se "svađali" oko Sartrovog djela "Iza zatvorenih vrata". To je djelo za nas zaista bilo novo, a Sartr se u Parizu igrao već pet godina. Bilo je novo po temi i obradi teme. Niko od nas izvođača nije pojma imao ni o toj egzistencijalističkoj filozofiji ni o načinu tumačenja tog djela. Sve smo morali, radeći, saznati. Mira je predstavu gledala u Parizu, ali jedno je gledati, a drugo raditi.

Mrcvarili smo se kod svake rečenice. Jedanput sam od muke bacila knjigu u zrak, baš je letjela, i otišla kući, a i vratila se, kako je normalno i red. Sjećam se da smo to djelo spremali oko dvije godine i, konačno, izašli na svjetlo rampe i pred sud publike 28. januara 1957. Igrali smo Olga Spiridonović, Branko Pleša, Aleksandar (Aca) Stojković i ja. Predstava je vrlo išla. Najprije bez muke, a kad su se počele pauze od predstave do predstave duljiti, bilo je svakakvih psihičkih muka.

U tom razdoblju zamijenio je Branka Plešu Marjan Lovrić, a Acu Stojkovića Vlada Popović. Razmaci su bili sve duži, jer su se druge predstave gomilale i "senzacija" je jednog dana, nakon devet godina, sišla s pozorišne objave nedjeljnih predstava.

Velika je novost bila to što je publika mogla za vrijeme pauze badava piti kavu. Možete zamisliti kako bi danas jurili na predstave da je ostao taj običaj! Draga Zora Kolaković je kuvala lonce kave i blagim smiješkom i blagim glasom nudila je publici u čašama omotanim papirom, noseći ih na tacni. Bilo je to zgodno i prijatno.