I Sartr ispred vrata

Radili smo i onda na nekoliko razboja paralelno, ali ne na brzinu. Nije bilo potrebno, jer je bilo dosta vremena, više nego sad, pa smo neki komad probali i više mjeseci, čak i godinu i dvije. I "Rekvijem za kaluđericu" smo dugo radili. Ta je predstava dva puta probana. Režiser je bio Janez Šenk. Prva podjela je iz nekih razloga otpala nakon tri mjeseca, a onda smo došli mi, druga podjela: Mata Milošević, Strahinja Petrović, Stevo Žigon i ja. Foknerov roman je dramatizirao Kami, a mi smo ga malo podesili i udesili.

Premijera je bila 15. oktobra 1958. Imali smo uspjeha. Uvijek mi je smiješno kad pomenem uspjeh, ali tako se to kaže. Bilo je nekih problema oko prijevoda. Naš prevodilac nije imao dozvolu prijevoda, pa se pozorište moralo nagoditi s prevodiocem sa dozvolom. Tu je otišlo dosta vremena u nepovrat. I tu je predstavu ubrzo počeo upropaštavati raspored - veliki razmaci između predstava.

Veoma je mučno igrati s velikim razmacima. Kao ružan san. Ako se predstava daje, recimo, jedanput u jednom mjesecu - a bilo je dva, pa i tri, a katkad i četiri mjeseca razmaka od predstave do predstave - onda je to, otprilike, kao da u mraku padnete u neku šumu koju danju poznajete, ali sada je mrak i izgubili ste smjer. Po petnaest sam dana mumljala kod kuće tekst prije predstave, poslije jednog tako dugog razmaka, ali sam, ipak, na predstavi griješila slova, a to je, jednostavno, grozno.

Još sam u starom Ateljeu 212, mislim pravom Ateljeu 212, igrala Đokovićevu "Ljubav". Mira Stupica, Branko Pleša, Jovan Milićević, Danilo Stojković i ja, sa Zoranom Ristanovićem kao režiserom, napravismo glumačku predstavu. I ta je predstava išla dugo, vrlo dugo. Sve su predstave išle dugo, po cijenu patnji s velikim pauzama.

Jedanput smo tako igrali "Ljubav" posle duže pauze. Imamo scenu Branko Pleša i ja. Ja govorim, Branko ne odgovara. Ništa, pomislim, zaboravio da mi odgovori i ja prevodim njegov tekst i tako redom: ja govorim, Branko ćuti. Govorila sam i strijeljala Branka očima. Branko se smješkao očima i rukom gladio kosu. Kad je scena bila gotova, odosmo u garderobu. Lupala sam Branka, po leđima, a on uvukao glavu u ramena i ne može da zaustavi smijeh, a kroz smijeh govori: "Vidio sam da ti bolje od mene znaš tekst, pa sam pomislio da je bolje da ga do kraja govoriš". Eto, svašta se i najozbiljnijima može dogoditi!

U starom Ateljeu sam igrala i u Džojsovim "Izgnanicima". Divan tekst! Režirao je Hugo Klajn. Gledalište je uvijek bilo puno. Dobra podjela: Stevo Žigon, Jovan Milićević, Olga Savić, Ivka Rutić i ja.

Za vrijeme premijera otvarale su se i izložbe. Na samom početku taj je sektor vodila Rut Davičo. Bilo je i odličnih gostiju u Ateljeu. Sartr je bio i na našoj predstavi "Iza zatvorenih vrata". I, uopće, teatarski život je imao širinu. Mnogo je beogradskih intelektualaca sudjelovalo i u odabiranju repertoara i u ostvarivanju ideja Ateljea.

Mira je znala okupiti ljude, znala je i slušati i čuti ljude u vremenu, pratila je teatarska zbivanja u svijetu i kod nas. Atelje je još 1962. riješio da nagrađuje glumce po učinku. Tada je riješio i da glumce angažuje na godinu dana, ali vrijeme nosi svoje. Moralo se postepeno pribjeći stalnom ansamblu s ponekim gostom.

Nova zgrada je bila otvorena 30. decembra 1964. U novoj zgradi sam igrala u Albijevoj "Delikatnoj ravnoteži". Premijera je bila 27. januara 1968. Sjećam se kako smo se nas četiri - Olivera Marković, Deniza Mokranjac, Neda Spasojević i ja - šminkale u garderobi i uvijek govorile: "Divan tekst, ali ne za nas." Ni danas se ne mogu načuditi zašto smo mi to igrale. Jedina je odgovarala divna Neda Spasojević.

Pitala sam Matu Miloševića zašto to nas tri igramo kad su umjesto nas mogle igrati tri divne glumice starije od nas - Blaženka Katalinić, Dara Milošević i Nevenka Urbanova. Tako smo mi mislile, ali Mata nam je rekao da to možemo i mi igrati. Pa dobro, igrale smo. Tu predstavu smo, ne u atmosferi nečeg novog već u atmosferi jednog od teatara, igrale dvije godine. Nas tri smo, istina, bile "gosti". "Delikatna ravnoteža" je bila moja poslednja predstava u Ateljeu 212.

Ruku na srce, bez obzira na to što je Atelje 212 prerastao u pozorište, ipak je, najviše od svih pozorišta u Beogradu zadržao svoj stil - zahvaljujući Miri Trailović.

(Nastaviće se)