Glumac duša pesnikova

Kad čitam pjesme, najprije me povuče naslov. Onda me obično uhvate jedna ili dvije riječi, možda i rečenica, i budem uvučena u pjesmu. Ljepota pjesme se polako odmotava. Sve se nekako samo od sebe grana i zeleni. Biva često i to da samo pogledam pjesmu i ne čujem je i ne vidim, a kad tu istu pjesmu zaista primijetim, poslije duže vremena, pitam se kako je moguće da sam toliko dugo prolazila pored nje i slijepa i gluha! Moguće je, jer je pjesma život.

Istina u pjesmi jesu riječi iz običnog, svakidašnjeg života, sa zemlje, ali nekako ljepše složene, birane, pa se čini da nas dižu koji centimetar iznad zemlje, jer onako kao što dobar pjesnik nešto kaže ne može svako kazivati. A nama s njegovom pjesmom bude bogato, lako i veselo u srcu. Glumac dodaje svoju dimenziju riječima pjesnika. Kad glumac dobro izgovori pjesmu, kao da reflektor osvijetli riječi pjesnika.

Kako govoriti klasični stih? Za to zaista nema recepta. Slušala sam toliko glumaca različitih nacija i svaki ih govori na svoj način, svaki različito u svom jeziku. Znači, gvozdenog pravila nema. Sve je u ljepoti i veličini govorenja stihova. Veliki je dar čovjeka što osjećajem za ritam i harmoniju, svjesno artikuliranim govorom, može misli izrečenoj stihom dati svečani oblik.

U svakom društvenom razdoblju, u svakom razdoblju pojedinačnog života, isti stih se različito govori. Govorim iste stihove već decenijama i mijenjam način toga govorenja od godine do godine, od dana do dana, od prostora do prostora, svakako, uvijek sa svojim glasom, svojim ukusom, svojom voljom, svojim uhom i svojim sluhom.

Simboli stiha su vrlo osjetljivi i ako glumac nije dovoljno oprezan, pobjegnu kao da ih i nema, a to nije dobro, jer onda riječi prazno zvuče. Svakako, glumac je u trenutku svog djelovanja gospodar mase, iz koje ga uvijek može netko zapitati: kako to misliš, šta to znači, zašto tako činiš... A ne bi bilo dobro ne moći odgovoriti. Meni je govorenje stihova uvijek praznik, organizirani praznik.

Često sam, na raznim priredbama, slušala pričanja ljudi koji su bili u ratu. Njihovi istiniti doživljaji, obično kazivani, izazivaju dubok utisak kod slušalaca, pa poslije takve priče svaka pjesma na temu rata, govorena nešto povišenim tonom, ispadne blijeda. Odlučila sam da ću, kad se nađem u takvoj situaciji, govoriti stihove koji su naizgled najobičniji, ali i najživotniji, s temom svakodnevice. Po mogućnosti govorim tada što jednostavnije. Ili se popnem na koturne, pa svom snagom izgovorim Eshila ili Sofokla - primijetila sam da me onda publika čuje kao što je čula i istinu onog sudionika i očevica.

Sjećam se, kad sam radila "Antigonu" mučila sam se, jer sam ja mislila jedno, a činilo mi se da Tanhofera drugačije razumijem, pa mi nikako nisu išli ni glas ni pokret. Sve do kontrolne probe, na kojoj je Miloš Đurić rekao: "Ona voli svoju braću i boji se bogova". Najedanput sam i govorila, i disala, i hodala, i narasla. Čudno je kako nekad samo jedna sitnica glumcu pomogne.

Jedno je shvatiti rečenicu u stihu, a sasvim je drugo riječ i rečenicu reći tako da ton kojim je stih rečen može podići velove što zastiru pisanu misao. To je teško učiniti, jer ritam disanja, ritam baratanja rezervoarom zraka u plućima i ritam krvotoka glumca treba danima i noćima osposobljavati za nešto što je izvan trena, a za tren.

Tom stazom stvaranja idu samo glumci. Osposobljavanje je za svaki komad posebno i iskustvo mnogo ne pomaže. Glumac mora za svakog pjesnika raditi uvijek sve iz početka. Kad radim neku ulogu, razbolim se. Sve se u meni poremeti. Jedan dio mene mora početi drugačije da misli, drugačije da se slaže i vezuje, baš vezuje, za nešto što se zove pjesnički ritam jedne ideje i misli, a drugi dio mene, opet, sve to važe, mjeri, kontrolira.

Ne može se govoriti o stihovima bez poznavanja lika u djelu i ličnosti glumca koji ih govori. Zato je glumac kompliciraniji od pjesnika. Ako se pjesniku ne sviđa riječ ili pjesma, on je može baciti ako hoće, a glumac ne smije ni kašljati kad mu se kašlje, pa makar bio i "mrtav", jer bi kašljem poremetio ritam stihova ostalih glumaca. Nekoliko mi se puta zbog pogrešnog udisaja osušila glasnica, pa sam svu težinu govorenja morala premjestiti na jednu glasnicu, naravno, sva oblivena znojem od muke. Sreća je što publika sve i ne primijeti i ne čuje.

Uvijek prije predstave - i "civila" (tako zovem prozu) i "uniforme" (tako zovem stih) - prođem tekst glasno, punom parom. Stih prođem i po nekoliko puta, a ako je velik razmak od predstave do predstave, nekoliko dana govorim kompletan tekst. Ako sam, recimo, "Ifigeniju", koja ima 1.100 stihova, igrala 120 puta, igrala sam je, zapravo, tri ili četiri puta više. Da i ne govorim o probama i neprestanom izgovaranju stihova ili samih riječi izvan proba.

Znam da je vrlo teško opisati kako se svira klavir. Treba prste vježbati, sjediti godinama, satima i satima za klavirom. I onda će tek ispod prstiju izaći muzika. Tako je i sa glumom.

(Kraj)