Narodni komesar Koba

Roj Medvedev

22. 02. 2012. u 20:14

U prvoj sovjetskoj vladi Staljin dobio resor za pitanja nacija. Nesposoban za služenje vojske "zbog slabosti" leve ruke

STALjINOV sukob sa Sverdlovom i drugim boljševicima je nastavljen i posle Staljinovog premeštanja u naselje Monastirsko, pa čak i pošto su mnogi prognanici pozvani u armiju, uključujući i Staljina. Stari boljševik V. I. Ivanov napisao je, krajem pedesetih godina, svoje memoare:

"Odlazak dvanaest taljiga bio je veliki događaj za Monastirsko. Pošto je došao iz Kurejke u Monastirsko, Džugašvili se zadržao kod Maslenikova i, po starom običaju, držao se daleko od čitavog sastava političkih prognanika. Džugašvili je i dalje bio ohol, zatvoren u sebe, u svoje misli i planove."

Izgnanstvo, a pogotovo progonstvo u Turuhansku pokrajinu, bilo je teška kazna. Pa ipak, to nije bila robija, i mnogi političari su prinudnu dokolicu koristili za dopunjavanje svojih znanja, za stvaralački rad, za razmenu mišljenja. Ali Staljin nije umeo da radi u neslobodi.

U to vreme Staljin je tražio pomoć, pre svega novčanu, na raznim stranama. Njegova situacija nije bila laka, ali je u pismima namerno dramatizovao. Imao je novac i namirnice, ali nedovoljno za planirano bekstvo. On uopšte nije nameravao da provede četiri godine u izgnanstvu. Lokalna uprava je znala materijalni položaj prognanika i odgonetnula je Staljinove planove. Uz kopije njegovih pisama u dosijeu Jenisejske žandarmerijske uprave, postoji i državni dokument:

PUŠTENI I KRIMINALCI REVOLUCIJA je bila potpuno iznenađenje za većinu naroda i za političare, a jedan od prvih rezultata bio je potpun i brz krah čitavog represivnog sistema carizma. Žandarmi su skidali uniforme i krili se. Otvorene su kapije zatvora, prestali su da funkcionišu carska robija i progonstvo. Oslobođeni su ne samo politički zatvorenici nego i većina osoba optuženih za razne zločine.

"Četvrtog januara 1914. godine, grad Krasnojarsk. Strogo poverljivo.

"Predočavajući sve obaveštajne podatke za 578, imam čast da dostavim vašoj ekselenciji da je njihov autor Josif Visarionovič Džugašvili, javno nadzirani u Turuhanske pokrajine. Preduzeo sam mere za sprečavanje Džugašvilijevog bekstva."

Posledica toga je da su Staljin i Sverdlov premešteni 180 vrsta severnije, u Kurejku. Staljin je dobio novac od prijatelja, ali nije uspeo da pobegne.

Godina 1917. završena je pobedom Oktobarske socijalističke revolucije u Rusiji i stvaranjem Sovjetskog Saveza, prve proleterske države u svetu.

PoČetak 1917. godine zatiče Staljina u Krasnojarsku. Pošto je sa grupom prognanika pozvan u armiju, dobio je od medicinske komisije potvrdu da je nesposoban za služenje vojske, zbog slabosti leve ruke. Dana 3. marta 1917. godine i u Krasnojarsku je formiran Sovjet. Dodeljen je specijalni voz za slanje prognanika u Moskvu i Petrograd. Staljin je sa L. B. Kamenjevom i M. K. Muranovom otputovao u prestonicu.

Prirodno je što se dolaskom prognanika iz Sibira postavljalo pitanje njihovog uključivanja u sastav novih partijskih centara. To nije prošlo bez teškoća i trvenja. Tako, na primer, 12. marta 1917. godine, na dan dolaska Staljina, Kamenjeva i Muranova u Petrograd, održana je sednica Biroa CK. U zapisniku sa te sednice sačuvana je sledeća beleška:

"Zatim je rešavano pitanje o drugovima Muranovu, Staljinu i Kamenjevu. Muranov je prihvaćen jednoglasno. U vezi sa Staljinom, saopšteno je da je on 1912. godine radio kao agent CK i stoga jeste poželjan za sastav Biroa CK, ali zbog nekih ličnih crta, koje su mu svojstvene, BCK se u tom smislu izjasnio da ga treba primiti sa savetodavnim glasom."

Staljin je učestvovao na odlučujućim sednicama CK 10. (23) i 16. (29) oktobra, na kojima je, na osnovu Lenjinovih referata, donesena odluka o oružanoj pobuni. Protiv te odluke glasali su samo Kamenjev i Zinovjev, koji su prekršili sve norme konspiracije i svoje mišljenje izrazili u neboljševičkom listu "Nova žizn". Kao što je poznato, Lenjin je zahtevao da se Zinovjev i Kamenjev isključe iz partije. Jedini član CK koji se tim povodom usprotivio Lenjinu bio je Staljin.

U organizovanju i pripremanju tog ustanka značajna je dobro poznata uloga Petrogradskog sovjeta, na čijem je čelu bio Trocki. Staljin se u to vreme uglavnom bavio uređivanjem novina "Raboč put". On nije neposredno rukovodio akcijama crvenogardejaca, mornara i vojnika na ulicama Petrograda.

Nije čudno što očevidac, američki komunist Džon Rid, u knjizi o Oktobarskoj revoluciji nije posvetio nijedan red Staljinu. U svim Lenjinovim člancima, brošurama i pismima koji su objavljeni u 34. tomu "Potpuno sabranih dela" (jul-oktobar 1917. godine), Staljinovo ime se spominje jednom, i to samo u vezi sa nekom greškom Staljina, Sokoljnikova i Đeržinskog.

Kao rezultat pobede ustanka u Petrogradu, vlast u zemlji prešla je u ruke Sovjeta. Privremena vlada je svrgnuta. Nju je smenila "privremena radnička i seljačka vlada" koja je izabrana na Drugom kongresu Sovjeta i dobila naziv Sovjet narodnih komesara.

Predsednik prve sovjetske vlade bio je V. I. Lenjin; u njen sastav, kao narodni komesari, ušla su četrnaestorica boljševika. Među njima je bio i J. V. Staljin, koji je dobio zadatak da bude na čelu prvi put formiranog Narodnog komesarijata za pitanja nacionalnosti. Kao Gruzin, smatran je strancem i stoga je njegovo imenovanje trebalo da poveća poverenje prema Sovjetu narodnih komesara u nacionalnim oblastima i rejonima Rusije.

Dana 1. novembra 1917. godine Staljin i Lenjin su potpisali Deklaraciju prava naroda Rusije. U toj deklaraciji, čiji je projekat napisao Lenjin, proglašeni su osnovni principi sovjetske nacionalne politike: ukidanje svih nacionalnih i religijskih ograničenja ili privilegija, ravnopravnost svih naroda, slobodan razvoj svih nacionalnih i etničkih grupa, pravo na samoopredeljenje do otcepljenja i formiranja samostalnih država.

(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije