Ibrahim rob i gospodar
20. 04. 2012. u 20:26
Sin ribara sa grčkog ostrva Parge postao veliki vezir. Ženidba sa Hatidžom ojačala uticaj na Porti
DVE ličnosti, ili dvoje miljenika, kako Sulejmanovi biografi vole da ih nazivaju, obeležili su prve decenije vladavine sultana Zakonodavca. Pored njegove žene Hurem, čiji će se uticaj osećati i u potonjim decenijama, značajna ličnost u sultanovom životu, kao i u državi i na dvoru, bio je Ibrahim-paša, sin siromašnog ribara iz grčkog mesta Parga, na Jonskom moru, koji je postao carski zet, a dostigao i najviše položaje u osmanskoj državi.
Osmanski hroničari su zabeležili da je Ibrahim imao drugačiji razvojni put od većine dečaka dovedenih u osmansku državu dankom u krvi. Iako je iz rodnog mesta odveden na isti način kao i mladići koji će se kasnije obrazovati na sultanovom dvoru, dvorovima provincijskih namesnika ili, oni najmanje srećni ili sposobni, na seoskim imanjima u Anadoliji, Ibrahima, izloženog na tržnici robova u Manisi, odmah je zapazila i kupila neka bogata udovica. Pružila mu je dom i najbolje obrazovanje.
Ibrahim se upoznao sa delima grčkih filozofa, arapskih astronoma, lekara i matematičara, naučio je strane jezike (govorio je persijski, grčki, italijanski i srpski jezik). Bio je izuzetno nadaren muzičar, koji je svojom violinom mamio oduševljenje, osmehe i uzdahe.
Legenda dalje navodi da je mladi Sulejman, pošto je došao na mesto namesnika u Manisi, jednom prilikom šetao gradom i ugledao mladića svojih godina, kako božanstveno svira violinu. Princ je nadarenog muzičara odmah uzeo u službu, i tako započinje prijateljstvo koje će potrajati naredne dve i po decenije.
Sulejman svom novom štićeniku i prijatelju poverava službu glavnog sokolara na dvoru u Manisi, a posle Sulejmanovog stupanja na presto Ibrahim postaje nadzornik Sulejmanove lične odaje (has oda baša), osoba od najvećeg poverenja i najbliža sultanu. Istakao se prilikom zauzimanja Beograda i Rodosa, te se kasnije sultan za gotovo sve važne državne poslove prvo konsultovao sa Ibrahimom.
Kada je posle povratka sa pobedonosnog, ali krvavog pohoda na Rodos u zimu 1522/23, Sulejman odlučio da je vreme da se, u zasluženu penziju, povuče stari Piri Mehmed-paša, dotadašnji veliki vezir, Ahmed-paša, drugi vezir Porte i najglasniji među članovima Divana, smatrao je da po svim pravilima i zaslugama to mesto pripada njemu.
Međutim, sultan se rešio na neočekivani potez: mesto velikog vezira dodeljuje svom prijatelju, čoveku sa kojim je proveo mladalačke dane, u koga je imao puno poverenje i koga je nazivao svojim bratom: Pargaliji Ibrahim-paši.
Svoje čvrsto uverenje da je Ibrahim najpouzdaniji od svih ljudi kojima je bio okružen Sulejman iskazuje time što, pored titule velikog vezira, svom miljeniku dodeljuje i zvanje beglerbega Rumelije, koje je imalo poseban ne samo vojni, već i simbolički značaj. Titula gazije, islamskog borca za veru mogla se steći samo na evropskim ratištima protiv hrišćana, a u kojima je jedan od glavnih aktera bio upravo rumelijski beglerbeg.
Svoje veze sa carskom porodicom Ibrahim će učvrstiti venčanjem sa Sulejmanovom sestrom, sultanijom Hatidžom 1523. godine. Iako ima istoričara koji smatraju da identitet njegove supruge nije poznat, kao i onih koji navode da je u trenutku dobijanja položaja velikog vezira, već bio oženjen i to kćerkom baš defterdara (ministra finansija) Skender-čelebije, većina istraživača smatra mletačke izveštaje o venčanju Ibrahima i Hatidže apsolutno verodostojnim.
Sultanova sestra je bila poznata po svojoj lepoti, obrazovanju, duhovitosti... Sem što je dobio za suprugu izuzetnu ženu, Ibrahim-paša je ovim brakom dobio još uticajniju poziciju na Porti, a što je možda probudilo u njemu neke nedosanjane ambicije. Posebno blizak odnos imao je sa Sulejmanovim najstarijim sinom, princom Mustafom, koji će se uz Ibrahima učiti i ratničkim veštinama i državničkim poslovima. Iako obojica izuzetne ličnosti, splet istorijskih okolnosti, ali verovatno i njihovi postupci, dovešće do toga da obojica tragično završe, po naređenju čoveka koji je bio gospodar njihovih života i smrti.
Ibrahim-paša je bio poznat po svojim dobrim vezama i bliskim odnosima sa evropskim izaslanicima na Porti. Mletački poslanici nazivali su ga „Ibrahim Veličanstveni“. Istorija beleži njegovo prisno prijateljstvo sa bogatim trgovcem Alvizom Gritijem, najuticajnijim članom mletačke zajednice u osmanskoj prestonici, vanbračnim sinom mletačkog dužda Andrea Gritija. Alvizo, kome je majka bila Turkinja, u vreme velikog vezira Ibrahim-paše postaće jedan od najuticajnijih ljudi na Porti.
Alvizo Griti će krajem treće i početkom četvrte decenije 16. veka biti jedan od najistaknutijih osmanskih diplomata, da bi čak bio postavljen i za sultanovog namesnika u Ugarskoj. Njegovo ubistvo u močvarama Erdelja 1534. godine označiće i početak kraja „Ibrahimove ere“.
(Nastaviće se)
Vlada
20.04.2012. 21:52
Deluje nestvarno kako je nekada Srpski bio svetski jezik. Sulejman, ibrahim, Hurem, govorili su po Srpski... Ko danas uci nas jezik? Koliko smo danas vazni i bitni? Imamo preveliko misljenje o sebi!
@Vlada - Vlado,nikada ne posmatraj daleku prošlost kroz sadašnje vreme.Tada ti pogotovo neće ništa biti jasno.Valjda ti je jasna da onda nije bilo Borisa Tadića.
Komentari (2)