Večna robija u haremu
25. 04. 2012. u 19:24
Uvedeno pravilo da novi sultan zatvara braću u harem do kraja njihovog života. Pogubljeno 19 prinčeva u strahu od konkurencije
HUREM sultanija je otvorila novu stranicu osmanske istorije, koju će karakterisati sultani bez snage i volje, a ponajmanje sposobnosti da vode carstvo na tri kontinenta. Umesto njih će kroz čitavu drugu polovinu 16. i prvu polovinu 17. veka vladati njihove majke, žene i konkubine. Ovaj period obeležile su četiri žene, različitog porekla, koje je spojila ista zla sudbina - postale su zatočenice sultanovog harema, ali su uspele da se nametnu kao istinske vladarke, uprkos uvreženom mišljenju da su žene u osmanskom društvu imale isključivo ulogu ljubavnice i majke.
Selim II (1566-1574), sin Sulejmana Zakonodavca i Hurem sultanije, došao je na presto kao četrdesetogodišnjak. Njegova majka, koja je sve učinila da jedan od njenih sinova dođe na čelo države Osmanlija, nije poživela dovoljno da zauzme uticajnu poziciju valide sultanije. Po ugledu na svoga oca, Selim se po svim šerijatskim propisima ženi konkubinom, Nurbanu sultanijom, majkom svoga sina i naslednika Murata III.
Sultanija Nurbanu, rođena Sesilija Venije Bafo, bila je vanbračni izdanak članova dveju mletačkih plemićkih porodica. Za vreme Sulejmanovog ratovanja s Venecijom u Sredozemlju (1537-1540), osmanski admiral Hajrudin Barbarosa oteo je Sesiliju, koja je tada imala 12 godina, s jednog broda u mediteranskim vodama i odveo je u sultanov harem. Selim i Nurbanu imali su sina Murata, koji će 1574. naslediti osmanski presto, kao i ćerke Ismihan, Šah i Gevherhan, koje su bile udate za visoke dostojanstvenike carstva.
Tokom službovanja u Konji, Selim je bio veran Nurbanu. Sama činjenica da je ona najpre rodila tri kćeri, a tek 1553. i sina, svedoči da je Selim želeo da dobije muškog potomka baš sa njom. Posle stupanja na presto, Selim je održavao veze i sa drugim konkubinama, koje su mu rodile još petoricu sinova (poštujući princip jedna konkubina - jedan sin), ali je on za života odredio Murata, Nurbaninog sina, kao svog naslednika.
Selim II je prvi osmanski sultan koji je umro u prestonici. Ostalo je zabeleženo da je Nurbanu naredila da se njegovo telo stavi na led, dok u Istanbul ne stigne Murat, koji je u to vreme bio namesnik u Manisi. Istovremeno, po drevnom dinastičkom običaju, ubijena su četvorica maloletnih Selimovih sinova (peti je umro pre oca).
Do vremena Mehmeda Osvajača, sultan je redovno predsedavao sednicama Divana, da bi od sedamdesetih godina 15. veka bila uvedena praksa da sednice vodi veliki vezir, dok je sultan mogao da prati šta se dešava kroz prozor na sali. Pored izvršne, Divan je imao i sudsku, kao i protokolarnu ulogu.
Uticajnija kao valide sultanija nego kao sultanova supruga, Nurbanu je bila veoma aktivna tokom vladavine svog sina Murata III (1574-1595). Iako se nije otvoreno mešala u državne poslove, ostala je sačuvana njena korespondencija sa francuskom regentkinjom Katarinom Mediči. Razumljivo je, s obzirom na poreklo, da je imala odlične veze sa mletačkim izaslanicima na Porti.
Takođe, Nurbanu je kao valide sultanija vodila brigu o dobrobiti i održanju dinastije, te je bila ozbiljno zabrinuta što se njen sin vezao za jednu konkubinu, izvesnu Albanku iz dukađinskih planina, zvanu Safije, sa kojom je imao samo jednog sina. Izgleda da sultana Murata III žene nisu zanimale, čak se govorkalo da je imao problema s muškošću.
Majka mu je dovodila najveće lepotice iz harema, ali uzalud. Opstanak dinastije neočekivano je spasla njegova sestra Ismihan, koja mu je poklonila dve ruske robinje, od kojih je jedna uspela da zainteresuje vladara. Od tada, on se prepuštao haremskim uživanjima, te je posle stupanja na presto dobio čak 19 muških i neutvrđen broj ženskih potomaka. Ipak, Safije (sa kojom nikada nije sklopio šerijatski brak) je i dalje je zauzimala izuzetno značajno mesto na dvoru. Slično kao što je to bio slučaj sa Nurbanu, Safijin uticaj će porasti kada njen sin Mehmed stupi na osmanski presto kao sultan Mehmed III (1595-1603).
Prva naredba novog sultana Mehmeda bila je da se ubiju devetnaestorica njegove maloletne braće, koja su predstavljala potencijalnu opasnost za njegovu vladavinu. Njihovi tabuti bili su izloženi ispred palate Top kapi, da bi mogla da ih vidi čitava prestonica. Taj čin je izazvao oštru reakciju stanovništva, te je jedan hroničar zabeležio da se tog dana „nebo nad Istanbulom otvorilo, usled žalosti za mladim prinčevima“.
To je ujedno bio i kraj primene zakona o bratoubistvu, da bi se prešlo na sistem „kafesa“. Naime, po stupanju na presto, novi sultan bi svoju braću zatvorio u haremske odaje, koje neki, „živi sahranjeni“, nisu napuštali sve do smrti. Oni su tu živeli okruženi pažnjom svojih majki, kao i robinja u haremu, ali pod strogim nadzorom sultanove garde. Neki od njih su usled takvog načina odrastanja stekli ozbiljna psihička oštećenja, koja bi izbijala na videlo u slučaju njihovog stupanja na presto.
(Kraj)
Marija
25.04.2012. 22:20
Sjajan feljton. Sve cestitke i zahvalnost autorima i Novostima.
Divan feljton. Uzivala sam u svakom slovu. Nije preopsirno , a ipak je receno sve sto obicnog citaoca moze da zanima.HVALA I BRAVO
@Lela - Istorijsko sam iz Austrijskog područja nemam nikakvih predrasuda.Serija je veoma dobra verovatno prilično identična sa istorijom. Uživam u gledanju.
Bas vam hvala, prisetila sam se malo istorije... Interesuje me, da li je Ibrahim ostavio svoje potomstvo? Stalno sam mislila da je Ibrahim ustvari, Mehmed pasa Sokolovic...
@Petra - Ne znam da li je Ibrahim Pasa ostavio potomstvo,ali smesno je pomisliti da je Ibrahim bio Mehmed Pasa.Posle Ibrahima,veliki vezir je postao Rustem Pasa Opukovic,a tek posle njega ,Mehmed Pasa Sokolovic.
Komentari (31)