Maćeha opasni stranac
22. 12. 2012. u 18:28
Vekovno iskustvo kazuje da žena teško prihvata tuđu decu
SVIMA je dobro poznata bajka o Pepeljugi, njenoj zloj maćehi i njenim ružnim "sestrama". Pisac priče Šarl Pero, vrstan poznavalac ženske psihologije, verno je prikazao univerzalni lik zle maćehe, inače poznate u svim kulturama i na svim meridijanima. Zašto je maćeha opisana kao zla?
Maćeha je društvena majka dece svog supruga, kao što je i očuh društveni otac dece svoje žene. Vekovno iskustvo je ženu koja dolazi u brak gde muškarac već ima decu iz prethodnog, na blanko smatralo nepodobnom društvenom majkom, jer je umovalo da žena nikako ne može da se uzdigne iznad svoje biologije i zato teško može tuđu decu da prihvati kao svoju. U toj žensko-maćehinskoj agresivnosti ima psiholoških elemenata koji se jednostavno, moraju razumeti pre svake ishitrene osude. Žena koja zatiče muževljevu decu na njih je ljubomorna, jer joj ona odvlače njegovu ljubav...
Voleći jednu ženu, muškarac pre može da voli i njenu decu, no što žena za to ima moć u obrnutom slučaju. On dublje, trajnije i obuhvatnije voli, manje je selektivan u davanju emocija od žene, koju njen narcizam, kako ističe autor, tera da najpre voli muža, pa tek tada njegovu decu.
Valja imati u vidu da je sama pozicija maćehe nezavidna, jer je muževljeva deca doživljavaju kao stranca koji im narušava i umanjuje očinsku ljubav, pa time i kao osobu koja im ne može biti naklonjena. Svaki njen gest je pred neugodnim izazovom da bude pogrešno protumačen, zbog činjenice da je ona samo maćeha.
Agresija maćehe može biti ispoljena i kroz nežne forme kao što je preterana demokratičnost prema deci svog supruga (odsustvo zabrana), kako bi pridobila njihovu naklonost, pa time i njihovog oca. S druge strane, otac novu ženu doživljava kao ogradu od ljubavi prema svojoj deci, ali neretko i svoju decu kao smetnju za uzajamnu ljubav između njega i nove žene.
Odnos prema maćehi često je uslovljen i uzrastom dece-pastoraka. Ako su deca starija za maćehu su veći izgledi da svoju prokazanu ulogu rehabilituje. Pol dece je takođe bitan, baš kao i same godine maćehe! Naravno, značajna je i uloga oca kao autoriteta.
REDA I MERE MNOGE supruge danas varaju muževe, ali ne zato što je to dar seksualne revolucije, već zato što je, kako to slikovito kaže autor knjige, došlo do pada muškosti, autoriteta morala, reda i mere. Njegovo istraživanje pokazuje da ni same žene u svojoj promiskuitetnosti ne nalaze blagodet i sreću. Naprotiv, one su nesrećne, nestabilne, emocionalno neinteligentne, jer ono što one smatraju slobodom zapravo je bekstvo od slobode.
"Ako je maćeha mlada i ima pastorka koji je već stasao muškarac, tada ona može da padne u iskušenje da ga kao žena zavodi", piše Stojanović. Tako stvara rivalitet između oca i sina. Buđenje rivalstva među muškarcima je ženski specijalitet koji im hrani narcizam i klimav Ego, što ume da dovede do mučnih sukoba pa i do tragedija".
Primer je čuvena Euripidova drama "Hipolit" o ljubavi maćehe prema pastorku. Ova tragedija velike ljubavne strasti govori da se Fedra, posle Herakla, udala za grčkog junaka Tezeja i smrtno zaljubila u njegovog sina Hipolita. Pošto je on odbio njenu ljubav, rešila je da se ubije. Pre fatalnog čina, ostavila je poruku svom mužu da je navodno njegov sin (a njen pastorak) nasrnuo na njenu čast i da je to razlog njenog tragičnog kraja.
Maćeha je i kao supruga sklona agresivnim istupima, mada se agresivnost supruge razlikuje od svih drugih vidova ženske agresivnosti, ne samo po načinu delovanja već i po motivaciji.
Žena naprosto mrzi i prezire muškarca (muža) koji ne ume da bude zdravo dominantan i koji se povlači iz svoje prirodne uloge. Na tu evidentnu činjenicu obratio je pažnju i holandski seksolog Van der Velde koji je rekao da u međupolnoj igri, osnovna borba je borba za vlast i za to ko će da dominira; samo ako muž pobedi dobijaju oboje, pobedi li žena gube oboje.
Žena oseća da je muškarac dužan da se pokaže jačim. Ako se to ne desi i žena postane jača, ona počinje da razvija prema svom mužu otvorenu mržnju, jer shvata da nema oslonca i zaštite. Ovaj stav velikog autoriteta, premda su ga još rane feministkinje neosnovano i ženomrzački napadale, pod velom odbrane ženskih prava, pravilno je razumela Sofija Lazarsfeld u svojoj čuvenoj knjizi "Kako žena doživljava muškarca". Ona smatra da odnos zavisnosti u kome se nalazi žena prema muškarcu svakako nije odnos potlačenog prema tlačitelju. Supruga traži oslonac i zaštitu jer to njenom ženskom biću nameću svojstvene polne osobine. U ulozi dominantne osobe i pobednice žena može da se oseća dobro samo neko kratko vreme, jer posle tog prolaznog trijumfa postaje nesrećna, depresivna, mrzovoljna i besprizorno agresivna prema mužu.
(Kraj)
Priredila Danica Božović - Manojlović
Anica
23.12.2012. 10:59
Sveobuhvatno obrađena tema. Bravo! Ovakve feljtone objavljujte.
Ala se nalupa gluposti, odavno nisam pročitala gluplji članak.
Komentari (2)