Prvo Srbe istrebiti!

JUZ pomoć ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića i ministra pravosuđa i bogoštovlja Mirka Puka, poglavnik Pavelić je počeo ostvarivanje ustaškog programa, sačinjenog još u emigraciji. Ustaške vlasti odmah imenuju preke i pokretne sudove širom NDH - u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću, Varaždinu, Tuzli, Banjaluci, Osijeku... Sudovi rade po hitnom postupku i uglavnom donose smrtne presude, koje se u roku od tri sata izvršavaju. Međutim, najčešće su ubijali bez ikakvog sudskog postupka, ne birajući pol ni uzrast žrtava. Novi poredak krojili su na osnovu zakonskih odredaba o rasnoj pripadnosti i Zakona o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, koji se u suštini nisu razlikovali od rasističkih zakona Nemačkog rajha.

Realizovanje programa stvaranja „čiste hrvatske države“ i „čiste hrvatske nacije“ ustaše su počele svirepim terorom. Na njihovom putu ka stvaranju „čistog hrvatskog životnog prostora“ i nacionalnog „unutrašnjeg prečišćavanja“ našli su se najpre Srbi, koje je trebalo ukloniti istrebljenjem, iseljenjem i prevođenjem u katoličku veru, Jevreji i Cigani.

Ubistva Srba na teritoriji NDH počela su već sredinom aprila 1941, ali tek posle napada Nemačke na SSSR ubrzano se stvara jedinstvena lista genocidnih zakona, koji su u suštini i antisrpski, jer su sve Srbe smatrali ruskim saveznicima. Raznim vladinim nalozima, odlukama, odredbama, naredbama i uputstvima nacifašistička metoda čistog terora i rasnog genocida je ozakonjena.

U skladu s tim Ravnateljstvo za javni red i sigurnost daje 23. jula 1941. nalog ustaškim župama da u roku od 15 dana popišu sve Srbe i druge - pravoslavne vere. U nalogu se posebno naglašava da se simpatizeri narodnooslobodilačkog pokreta „pridrže u pritvoru“, a Srbi i Jevreji odmah upute u Koncentracioni logor u Gospiću, naročito oni obrazovaniji i ugledniji i finansijski imućniji. Time je počelo izvođenje nevinih ljudi pred preki sud, a presuda je, uglavnom, bila smrtna kazna ili upućivanje grupa od 20 do 30 ljudi u logore smrti.

Bilo je propisano i da boravak u logoru ne može biti kraći od tri meseca niti duži od tri godine. Odluku o upućivanju i vremenu boravka donosilo je (po tom propisu) Ustaško redarstvo Ustaške nadzorne službe, a kasnije Ravnateljstvo za javni red i sigurnost. Posle odluke je sledilo i objašnjenje kako postupati s logorašima. Svim tim raznim odlukama, odredbama, okružnicama, uputstvima i objašnjenjima Pavelić je imitirao Firera i Dučea.

U okružnici Ravnateljstva za javni red i sigurnost date su i smernice za postupak sa stanovništvom u zonama dejstva partizana. Evo šta u njoj piše:

„Svaka mjera, potrebna za osiguranje četa i svrsishodna za smirivanje, opravdana je.

Nitko se radi pooštrenog postupka ne smije pozivati na odgovornost.

Tko god sudjeluje ili je sudjelovao u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske ima se objesiti ili strijeljati. U to se ubrajaju i stranci kao i oni koji se na bojištu zateknu, a one za koje se sumnja da su u borbi sudjelovali treba uhapsiti. Vođe upotrijebiti za zamjenu zarobljenika, ostale sumnjive zadržati kao taoce i strijeljati ih kad nastane potreba odmazde.

Sve ostale za borbu sposobne muškarce, starije od 15 godina, koji potječu iz partizanski zadojenih područja, ima se pod stražom otpremiti u posebne sabirne logore.

Teško pristupačna naselja i druga mjesta (špilje, logori, barake itd.), koja su ustanovljena kao partizanska uporišta ili bi kao takva mogla poslužiti, imaju se uništiti. Isto tako postupiti s naseljima iz kojih se pucalo.“

Ova i slična uputstva najbolje svedoče o ustaškom ozakonjenju genocida i postupanju sa stanovništvom (posebno srpskim). Ustaše partizanima nisu priznavale status ratnih zarobljenika, kao ni Nemci. Naprotiv, kako je rat odmicao, mere odmazde protiv partizana i njihovih porodica su se pooštravale. Uz pomoć nemačkih trupa i policije na teritoriji NDH odmah su počeli progoni, hapšenja i pojedinačna i masovna ubijanja. Privilegovani su bili samo folksdojčeri (Nemci rođeni u Jugoslaviji), koji su u većini služili okupatoru i bili pod nemačkom zaštitom.

Odmah posle proglašenja NDH, ustaška kvislinška vlast počela je genocidnu propagandu protiv Srba. Za ideološko-političku osnovu su služile reči poglavnika Pavelića da će progovoriti „ustaški bodež i samokres“ kao sredstva za stvaranje „čistog hrvatskog životnog prostora“ i „čiste hrvatske nacije“.

Zločinački program nad Srbima otpočeo je pod okriljem nemačkog i italijanskog okupatora. Srbima je naređeno da oko ruke nose crvenu traku sa natpisom „SRBIN - SERBE“, ili plavu traku sa slovom „P“ („pravoslavni“). Ustaški ravnatelj policije u Zagrebu izdao je 9. maja 1941. dve odredbe protiv „nepoćudnih elemenata Srba“.

Prema prvoj, Srbi stanovnici određenih delova Zagreba imali su se u roku od osam dana preseliti u druge delove grada. Za neizvršenje te odredbe sledilo je prisilno evakuisanje na sopstveni trošak i kažnjavanje prema postojećim ustaškim propisima.

Prema drugoj, Srbima nastanjenim u Zagrebu određen je poseban policijski čas; iz grada su mogli da izlaze i ulaze samo u izuzetnim slučajevima i to uz prethodno odobrenje mesne redarstvene vlasti..



(Nastaviće se)