Masakr na obali Save

MALI je broj logoraša uspeo na neki od načina da izvuče živu glavu iz Koncentracionog logora Jasenovac, a većina njih ostavili su svoja svedočanstva.

Selim Resulović piše: „U logoru III C bio je otac sa sinom od osam godina. Dijete je bilo gluhonijemo. Zapovjednik logora Jere Maričić strijeljao je jednog zatočenika. Gluhonijemo dijete je istrčalo iz stroja i gestikulirajući počelo da protestuje.

Maričić je bio zbunjen. Revolver, koji mu je još bio u ruci, držao je kao da ne zna šta bi sa njim. Dijete je neartikulisanim glasovima i dalje protestiralo pokazujući na ubijenog. Konačno, Maričić se okrenuo i žustrim korakom, što mu nije bilo svojstveno, napustio prostor logora III C“.

Štefica Belak Pavičić je zapisala strašnu priču: „Negdje u martu 1944. godine došao je u ženski logor Jasenovac jedan transport žena Jevrejki iz Splita. Bilo ih je nešto oko 70, računajući i nešto djece. Ustašica Cigić Nevenka mi je naredila da ih popišem, da u karticu unesem njihove generalije.

Smještene su u drugu baraku, koja se u to vrijeme ispraznila, jer je veći broj žena poslat u selo Mlaku, 12 kilometara od Jasenovca na poljske radove, a jedan dio je u toku zime 1943/1944. likvidiran. Likvidacije u Jasenovcu bile su česte, naročito u kasnu jesen i zimu, kada su prestajali poljski radovi. Tako su jedne žene nestajale, a druge dolazile.

U tom transportu Jevrejki uglavnom su bile starije žene, od četrdeset godina naviše. Bilo je i nešto mlađih sa djecom i nekoliko djevojaka. Djecu su oduzeli uvjeravajući majke da će ih poslati u neko sabiralište u Slavoniju, gdje će biti raspoređena po porodicama. One nisu mogle znati, kao mi stare logorašice, da će djeca biti likvidirana.

Nenaviknute na teške uslove života u Jasenovcu i glad, a već u godinama, počele su se razboljevati. Nije prošlo ni mjesec dana, a u toj baraci je zavladala dizenterija. Žene su padale jedna za drugom. Nismo znale što da radimo. Odgovarajuće hrane i lijekova nismo imali. U baraci se osjećao smrad. Pitke vode nije bilo. Dr Bošković, logorski ljekar, koji je povremeno dolazio u logor u pratnji ustaša, bio je bespomoćan. Cjepiva nije bilo. Bojali smo se da se zaraza ne proširi, što bi imalo velikih posljedica, jer bi ustaše sve bolesnike likvidirali.

Tada nam je drug Bošković rekao da pokušamo liječiti bolesnike narodnim čajevima, i da pronađemo u logoru žene travarice. Pronašle smo dvije seljanke, koje su i inače kupile ljekovite trave sa polja. Nešto su nalazile u logoru, a nešto su donosile sa polja, jer su počeli poljski radovi. One su te trave miješale, kuhale čajeve i davale bolesnicama...

Onda se desilo ono što nas je potreslo. Bio je kraj maja 1944. Ustašica Cigić Nevenka, zapovjednica ženskog logora, naredila mi je da sve žene Jevrejke iz barake II popišem i da joj predam spisak, jer će te žene biti poslate u logor u Staroj Gradiški. Zatim je naredila da ponesu sa sobom svoje stvari. Došao je jedan ustaša, prozvao ih po spisku i održao im govor da idu u logor u Staroj Gradiški, gdje će raditi u radionicama krojenja, šivanja, pletenja, što je mnogo lakši posao nego u Jasenovcu. Ako neka od mlađih žena želi da ostane i da radi u polju težačke radove neka izađe iz nastupa. Stajala sam pored nastupa i rekla jednoj mlađoj djevojci (zvala se Štefica Maestro) neka izađe, ali nije htjela, jer joj se u nastupu nalazila majka. Nisam joj mogla, a ni smjela reći šta ih čeka. One nisu poznavale varke ustaša, i preživjele tolike likvidacije kao mi stare logorašice.

Mada smo znale da ćemo jednom sve doći na red i da nitko živ, osim rijetkih, neće izaći, ipak svaki novi dan života bio nam je drag... Nijedna nije izašla iz nastupa. Odveli su ih do rijeke Save u blizini našeg logora. Ustašica Cigićka odabrala je nekoliko žena da im pomognu da iznesu svoje zavežljaje. Na obali Save nizvodno stajao je veliki brod i jedna grupa ustaša u crnim uniformama. Ustaše su ih nazivali ’logorski sat’ (satnija), a mi logoraši koljačima.

Ustaše su se ponašali prijazno - taj ološ ljudskog roda, te zvijeri i krvopije, ti strašni ljudi, za koje čovječiji život nije značio ništa, te ubice, koji su uništavali sopstveni narod, koljači bez mozga, srca i bez imalo ljudskog u sebi. Brod je krenuo niz Savu odnoseći svoje žrtve u smrt. Sutradan smo saznali da je čitav transport likvidiran i da su leševe pobacali u Savu. Tako je nestao jedan transport žena...“

Zapis Nedeljka Ilića: „Negdje u drugoj polovici maja 1942. godine dotjeraše ustaše grupu od 28 ljudi iz Like i odmah ih čarkari počeše klati ispred upravne zgrade. Ali jedan mladić, mogao je imati oko 25 godina, krupan, visok, samo se razmahnuo, udari šepavog zastavnika, mislim da je to bio Alaga, koji tada nije klao, nego je posmatrao sa ostalima. Ličanin ga je udario nogom u prepone i ovaj je odmah pao. Ustaše su se odmah sručile na Ličanina i udarale ga noževima. On onako jak, iako izranjavan, njih je redom udarao i nogama i rukama sve dok nije dobio smrtonosan udarac nožem u glavu...“.

(Nastaviće se)