Tiraninu nož pod grlo

Nićifor Ninković

19. 06. 2013. u 19:38

U četiri godine pored Miloša jednog dana dobra nisam vidio

ODGOVORIH ja knezu Milošu na njegovo navaljivanje:

- Da dovodim ženu da ti ruku ljubi, vladika nisi, a na nju ništa trošio nisi. Pa zašto da ti ruku ljubi? Ja sam zaista trošio na nju za sebe a ne za drugog. A što oćeš da učiniš mobu na nju, vlastan si. Možeš. No te molim, nemoj preda mnom ovu sramotu da mi činiš. Nego, kad naumiš, a ti onda mene opremi kud politikom na kakav posao. Samo da se ja tu ne trefim. Pa onda pošlji ne četrdeset, no i četiri stotine na moju ženu, pa neka je donde siluju, tvojom zapovešću, dokle pod njima i ne crkne. Ja neću mariti, jer neću očima gledati. Ako li kod mene to učiniš, zaklinjem ti se bogom jedinim, četvorica su moji, pa posle, od mene šta će biti, neka bude. A to će se sve tvojoj sramoti prepisati, a ne mojoj.

I na ove reči on ućuta. I arhimandrit ućuta. Tu su mu dva čibukčije, Mita i Jova, a Amidža praprnja i sam ne zna šta govori, baš kao puto o lotru.

I tako ga obrijem i odem.

I do ova doba sve što sam trpio, trpio. No sad, na ove reči i ovu sramotu, ulio sam u glavu da ga na brijanju zakoljem, pak ću ja u parčeta isečen biti. Veće se ni trpiti ni podnositi može. Što je tiran, tiran. I tu se pred bogom i pred narodom zaklinjem da sam u tri ma taman da ga zakoljem i veće brijač za klanje izabrat stoji pored mene, najdeblji. I promenim s kojim brijem i naslonim na jagodicu. I taman da pretisnem celom silom desnice da mu grkljan presečem, pa odma se um okrene na moju sladčajšu kćer Sofiju, jedinu, i na Hristinu, da ćedu i njih obadve, kako i mene, isparčetati noževima, mene mrtvom za inat. I tako se odvratim.

I Miloš nikom drugom neka ne blagodari što je još i danas živ, koliko da blagodari mojoj Hristini i Sofiji, doči, da su mu život sohranile. No opet danas i volim što se nije zbilo, što je sudbina još blagoizvolila mene u stradanije baciti, i više pod starost moju da patim.

Jedan dan, ujutru, još nisam u konak otišao bio, dođe njegov harambaša Jovan Irić, koji je posle predaje za momka uzet, da mu zub izvadim. Tako, po običaju zanata, reknem mu da dobro usta otvori i da glavom ne trže, veće, kako god ja uzradim, da trpi.

- Oću - veli.

Posadim ga na stolicu. On stenje kao neka žena slaba na porođaju. Ne sme nikako da se pusti zuba da ufatim. Najposle reko' mu:

- Kad si tako strašljiv, a bio si harambaša, a ti ustani i odlazi. Neću te toliko moliti.

On pozadugo posedi napolju. I ja u sobi uzo' knjigu čitati. Opet viknu:

- Odi, ako boga znaš! Vadi dušmana, trpiću.

Iziđem i reko':

- Zini dobro.

On zimu i ne dade dobro zub do korena ufatiti. I u koji par ja stisko', u taj par on jednom rukom za moju i trže glavom i slomi mu se zub.

Odatle ustade i ode, pa se umotao, pust, šalom okolo glave i vilice, pa uprav pred Miloša.

- Šta je to, more, Iriću? Što si uvijen?

- Eto, tvoj berberbaša slomi mi zub.

- Brže, more, zov'te ga.

Tu četvorica oružani' momaka dotrčaše:

- Ajde brže, zove te Gospodar.

Dođem pred tirana. Sad on ćuti, više od polovine sata. Popreko gleda i zvižduće. Jedva u neko doba obrnu se k mene:

- A da j.... oca tvoga, što ti Iriću zub slomi?

- Nisam mu ja slomio, nego on sam.

- Kako on sam?

- Tako! Ja mu velim da se sasvim mene preda i da trpi što god budem ja radio, a on ne mogaše da stisne, već u koji par ja za zub, u taj par on mene za ruku, glavom na stranu. Zub se slomi. Šta ću mu ja sad! Da se pusti da mu izvadim koren, ne da se.

Na koje on:

- Ej, pusti Usta-Amet, nema ga pod nebom zemlje. Taj ti nikad zub slomiti ne ume. A ovaj pas nigde ništa ne zna. I brijanje njegovo! Brate, nema ga u svetu.

Ja opet reko':

- A ti dovedi Usta-Ameta. A mene put daj. Zašto ja i sam vidim da ništa ne znam.

- Božja vera, da oće doći, dao bi mu sto groša. Nego je Turčin, majku mu j...., neće da dođe.

Već vidio ja i ovde iz kakve duplje pčele izlaze. Ućuti'. I on čita mi tu alkoran, s njegovom sprdnjom, još pola sata.

Jedva ućuti. I ja izmic' natraške, dok mu se izgubi' s očiju, pa kući. Da mi se žena ne plaši dalje.

Mene je samom stid što ovo pišem. Obače moram. Jerbo sam teško ogorčen od njega. I da je on svemu svetu dobar, mene nikad dobar biti ne može, niti ja štogod dobro za njega reći mogu. Ma, reći će mi ko, a zašto? Baš zato zašto u četiri godine jednog dana dobra vidio nisam. Sve gore iza goreg tiranstva trpiti sam morao.

PIŠTOLjEM U PRSA

MILOŠ reče:

- Pa zašto mu ne sasu pištolj u prsi, oca mu j....! E, braćo, bog i duša, da mene slomi zub, tako bi' ga ubio, ne bi' mu se dao prekrstiti.

Reko' ja:

- Da je sav svet lud kao ti, to bi svi svoje majstore samo ubijali. Druga posla ne bi imali.

Kraj

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije