Srbima povratka nema

TVRDNjU hrvatskih istoričara i samog Tuđmana, da je mnogo Hrvata poginulo u vreme Drugog svetskog rata opovrgava istoričar Veljko Đurić, kustos Istorijskog muzeja Srbije.

- Srbi, prekršteni u rimokatoličku veru postali su posle tog crkvenog obreda Hrvati. Prema tome, nije reč o Hrvatima, već o prekrštenim Srbima - kaže Veljko Đurić. - Nedavno sam pročitao u katoličkoj štampi, u listu "Glas koncila" da zločin u Glini nije bio toliko veliki. Rečju, ako ne postoje svedoci, događaj se nije ni zbio, ali postoje dokumenta koja rasvetljavaju istinu. Pre velikog pokolja u Glini, sveštenik Franjo Žužek prekrstio je sve Srbe, ali im nije spasao tela. Naime, pokršteni Srbi su ubijeni kao katolici, kao Hrvati, pa otuda stoji izvrnuta teza da u Glini nije stradalo mnogo Srba, jer je među njima, navodno, bilo mnogo Hrvata.

Veljko Đurić smatra da o genocidu još nije dovoljno napisano zbog toga što mnoga dokumenta još nisu dostupna javnosti iz raznih razloga. On je uspeo da za vreme 10-godišnjeg istraživanja po arhivama Srbije, BiH i Hrvatske otkrije nova dokumenta nepoznata stručnoj javnosti a koja svedoče o prekrštavanju Srba.

Sva ova dokumenta Đurić je objavio u svojoj knjizi "Prekrštavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj". Na osnovu ovih dokumenata, on opovrgava tezu nekih naših istoričara i tvrdi da je u NDH prekršteno 350.000 Srba, a ne 250.000, kako se smatra.

Tu je i originalni dokument sveštenika Franje Žužeka o prekrštavanju porodice Medičija, koju je u krilo Katoličke crkve primio nadbiskup Alojzije Stepinac. Prvi put objavljuje se pismo rimokatoličkih sveštenika koje je bilo upućeno beogradskom nadbiskupu Josipu Ujčiću o 300 sveštenika katoličke veroispovesti koji su našli utočište u Srbiji.

- Među brojnim dokumentima pronašao sam i jedan o otpustu ljudi iz logora uz uslov da moraju da pređu u rimokatoličku veru, s potpisom župnika Jože Carića, koji je prekrštavao Srbe - kaže Veljko Đurić. - Prema tome, to je bio zajednički posao ustaške države i rimokatoličke organizacije. U tom kontekstu veoma je zanimljivo pitanje odgovornosti katoličke crkve, jer se tvrdi da papa Pije II nije priznao ustašku državu. Formalno ne, ali na neki način jeste. Jer svojevremeno je Alojzije Stepinac imenovan za generalnog vikara, a to je institucija koja je direktno podređena papi.

Prvi put detaljno je obrađena ustaška crkvena organizacija o kojoj se malo zna, a to je Hrvatska pravoslavna crkva, čiji je cilj bio rasrbljavanje i genocid nad srpskim narodom. Ova crkva je postojala od 1942. do 1945. godine, a njen smisao je bio da bude u kontekstu hrvatskog naroda kao političkog naroda. Ova crkvena organizacija, koja je bila fiktivna, stvorena je uz pomoć ukrajinskih kaluđera i nekih problematičnih sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Crkveni velikodostojnici ponovo su pokušali da stvore sličnu organizaciju - kaže Đurić.

Osnovni impuls ratu u Hrvatskoj dala je Katolička crkva, jer je sveti cilj - Nezavisna Država Hrvatska pročišćena od svega što nije katoličko. Ovaj je proces Katolička crkva preko Pavelićevih ustaša sprovodila na tri načina - iseljavanjem, ubijanjem i pokatoličavanjem pravoslavaca, evangelista i muslimana.

Hrvatske vlasti odugovlače na različite načine svoju obavezu vraćanja proteranih i izbeglih Srba u Hrvatskoj, jer se Ustavni zakon o manjinama uglavnom ne sprovodi. Veljko Džakula, predsednik Srpskog demokratskog foruma, kaže: "Kad se dođe u mesto gde su Srbi ponovo većina - nema zaposlenih Srba, ni u lokalnim organima ni u policiji, itd. Poruka je jasna: vi tu možete da budete, ali mi vas ne prihvatamo i vi ne možete biti s nama ravnopravni". Izbegli Srbi se teško odlučuju za povratak, pogotovo oni mlađi i zbog straha od hapšenja, jer su ih proglasili zločincima i stavili kao takve na spisak tzv. teralicu, i kad se pojave, odmah ih zatvaraju osuđuju za zločine koje nisu počinili. Primaju se uglavnom starci i starice da umru na svojim popaljenim ognjištima.

Prepreke za povratak Srba su takve da ih Srbi ne mogu otkloniti, a hrvatske vlasti otežu da to učine kako bi i na taj način dali na znanje proteranim i izbeglim Srbima da se ne vraćaju u Hrvatsku.

Ono malo Srba što je ostalo, teško živi, izloženo je svakodnevnom maltretiranju i vređanju od strane Hrvata, njihovoj deci u školi rugaju se i vređaju je školska deca hrvatske nacionalnosti, a njih ne primaju u radni odnos... Da bi fizički opstali, Srbi su prinuđeni da "dobrovoljno" prelaze u katoličku veru, te samim katoličenjem postaju Hrvati. To čine i njihova deca. Prinuđena su čak da menjaju srpsko ime i srpsko prezime.