Kneževe teške rane
20. 10. 2013. u 18:18
Dva udružena polubrata dobila su težak zadatak da osvoje Užičku tvrđavu. Za komandanta vojske određen je Milan Obrenović koji sa bratom Milošem juriša i rasteruje Turke
Dva udružena polubrata dobila su težak zadatak da osvoje Užičku tvrđavu. Za komandanta vojske određen je Milan Obrenović koji sa bratom Milošem juriša i rasteruje Turke. Upravnik varoši Užica lično je predao ključeve hrabrom Milanu, primoran pod pritiskom srpskih ustanika.
Vojvoda Miloš je u toj bici bio teško ranjen. Trpeo je bolove uz pažnju ustanika koji su ušli u grad.
Za Miloševo ranjavanje saznali su u Brusnici. Sve je bilo pažljivo spremljeno da se u dom primi bolesnik sa dubokom ranom na grudima.
Ljubica je ozbiljno shvatila upute lekara. On je dušu blažio uz mladu suprugu, sada, ličnu kućnu bolničarku. Lečila je Miloša domaćim lekovima, primenjujući medicinu koju je ponela iz porodice.
Kad je potpuno ozdravio, Miloš je razmišljao o nastavku rata i novim pobedama. Kum Karađorđe je prednjačio, a za njim Milan Obrenović sa polubratom Milošem.
Mladi supružnici su se pozdravili i svako je krenuo na svoju stranu.
Miloš i Milan krenuli su sa voždom Karađorđem, te 1809. godine, u napad na Rašku. Vođa je potom morao da se povlači na Moravu, dok su braća Obrenovići zauzeli južne položaje, pokazujući svoju odanost i privrženost svom kumu. Neočekivano, Karađorđe gubi bitku na Čegru 1809. godine i počinju nesporazumi među vojvodama.
Milan Obrenović naglo postaje opozicija voždu Karađorđu. Kao narodni deputat odlazi za Bukurešt i tamo obavlja krupne političke zadatke. Nije mu se dalo da se naročito istakne kao voždov oponent. Razišli su se, a sledeće 1810. godine Milan umire na veliku žalost Miloševu i ustanika iz rudničkog kraja. Narod je oplakivao ovog hrabrog ustaničkog vođu.
Miloš nije odmah obavestio majku Višnju da bi je poštedeo patnje i bola.
Miloševa majka Višnja bila je rodom iz Donje Trepče od ugledne porodice Urošević. Prvi suprug Obren Martinović iz Brusnice dobio je sa njom dva sina i kćerku. Relativno kratko je živeo i umro u rodnom selu.
Kad je prošla korota, Višnju je zaprosio Teodor Mihailović iz sela Dobrinje, udovac sa troje dece. Siromašnog imovinskog stanja, na početku braka sa Višnjom, morao je da izdržava šestoro dece, i uskoro su dobili još tri sina. Miloša 1783, Jovana 1786. i Jevrema 1790. godine. Živeli su u velikoj bedi i jedva sastavljali kraj s krajem. Teodor je ubrzo umro, a stariji sinovi iz prvih brakova, već poodrasli, vratili su se na svoja imanja i na očevini zasnovali svoje porodice.
Te 1802. godine Miloš je bio u službi marvenih trgovaca. Ali, ti prihodi nisu bili dovoljni da se održe i zato ih pozivaju Višnjini sinovi Jakov i Milan. Prelaze iz Dobrinje u Brusnicu na imanje oca Obrena po kome svi dobiše prezime Obrenovići. Kuća je bila za primer i ugled Brusničanima. Radilo se, imalo se.
Za vreme ustanka u Srbiji, Višnja je živela u Brusnici, a kad se Miloš oženio, pomagala je Ljubici oko podizanja prvog deteta kćerke Petrije koju su odmila zvali Perka. Ovi ratni dani zbližili su majku Višnju sa snahama koje su, ponekad, zajedno sa malom decom boravile u zbegovima, manastirima ili pećinama.
Iznenadna smrt Milana Obrenovića, Miloševog polubrata, 1810. godine rastužila je Miloša, Ljubicu, sestre i svu braću, a majku Višnju oborila s nogu. Cela porodica je oplakivala vojskovođu.
Ljubica je teško podnela smrt devera Milana i zajedno sa svekrvom često je odlazila u crkvu da ga ožale.
Jedne godine, pre Drugog srpskog ustanka, Ljubica je pozvala svoju sestru Bosiljku da dođe kod nje iz Srezojevaca. Bosiljka je mnogo pomagala Ljubici i njenoj svekrvi. Dane su provodile u radu, popodneva u šetnji sa decom i Ljubičinim jetrvama, a večeri u razgovorima. Iz Srezojevaca se javio pismom Jovan i rekao da se sledeće godine kreće u ustanak i da ga je Miloš pozvao da sa njim krene. Obavestio je Ljubicu da vojvoda namerava da dođe u Brusnicu da obiđe porodicu i da reši kako da zaštiti sve ukućane od turske osvete.
Miloš nije javio tačan datum dolaska da ga Turci ne presretnu. O dizanju ustanka se šaputalo, ali niko, osim organizatora, nije znao planove i datume. Turci su bili brojniji i bolje vojno organizovani. Ratnički narod navikao da napada, hara, oduzima zemljišta i pljačka, uvek je bio u ratnoj pripravnosti.
Ljubica je iščekivala Miloša na kućnom pragu. Strepela je da li će uteći Turcima.
Po onoj narodnoj: dok jednom ne smrkne drugom ne svane, posle smrti Milana Obrenovića, Miloš je dobio ugled vođe u rudničkom kraju. Postaje najpoznatija ličnost i strateg prema južnim teritorijama.
Vožd Karađorđe lično postavlja Miloša Obrenovića za glavnokomandujućeg zapovednika jugozapadne granice. Bilo je teško ratno stanje, pa su mnogi Srbi sa svojim porodicama bežali u Austriju. Beč je primio i Vuka Karadžića.
Miloš nije imao vremena za prelaz preko Save, jer je budno pratio granične prelaze. Pokazao je ličnu hrabrost i odlučnost. Kad je Ljubici objasnio da će ostati u Srbiji, ona ga podrža i dobro shvati razloge odustajanja.
Prvi srpski ustanak je odneo mnogo ljudskih života. Dok je Miloš bdeo na granici, Ljubica je sa decom i dalje boravila u Brusnici u zajedničkom domu Obrenovića.
Knez je krišom, iznenada stigao u Brusnicu. Pre ulaska u dvorište, opalio je nekoliko plotuna iz male puške. U obližnjim srpskim i turskim kućama ljudi su ćutali. Verovali su da vojskovođa dolazi sa čvrstim planovima.
(Nastaviće se)