Titov kraljevski običaj

"TITO ponekad ode u lov. Mnogo radi i mislim da bi trebalo više da se odmara. Nije zgodno da ja to govorim kao njegova supruga, ali takva radna energija rjetko se susreće. Ja sam, eto, mlađa, ali ga ja ne mogu stizati", pričala je Jovanka novinarima.

"Mi koji smo ga pratili na putovanjima mogli smo svakog dana da vidimo dokaze te neiscrpne energije. Sjećam se u Etiopiji,kad se vratio iz lova, bio je pun vitalnosti i zadovoljstva. Na ovim putovanjima gotovo se svakom ponešto desilo. Samo Tita nije ni glava zabolela".

Tito je odmah posle rata preuzeo jedan kraljevski običaj - kao i kralj Aleksandar Karađorđević uobičajio je kumovanje za devetoro i više dece. Tek 1955. godine, Jovanka se pojavljuje u ulozi koju je imala kraljica - u kumovanju jednom brodu.

Jovanka je prihvatila kumstvo koje joj je bilo ponuđeno iz brodogradilišta "Split", i početkom avgusta 1955. godine prvi put imala samostalni nastup u javnosti.

"Drugarice i drugovi,

Moram vam priznati da se osjećam veoma uzbuđeno, ali vam moram reći da se u isto vrijeme osjećam i vrlo sretnom i počašćenom što prisustvujem današnjoj svečanosti koja za kolektiv ovog vašeg brodogradilišta ima značaj proslave i dvostruke radne pobjede.

Naši radni ljudi u ovom poduzeću zaista zaslužuju čestitke. Svi mi djelimo i živo osjećamo njihovu radost.

Vjerujem da će ime broda najbolje odgovarati i želji radnika i mojim osjećanjima ako to bude ime koje je u srcima svih naših naroda.

Dajem ti ime Jugoslavija i želim ti lijepi, ponosni brode da dugo i sretno ploviš morima, na ponos mornarima kojima ćeš biti povjeren, na ponos svojih brodograditelja i na ponos svih nas".

Kumovanje brodu prihvaćeno je srdačno, pa su u istom brodogradilištu poželeli da nastave kumstvo. Krajem 1969. Jovanka je pred brodograditelje izašla s manje treme.

"Za mene je danas naročito zadovoljstvo što kumujem brodu kojem se daje ime istaknutog državnika, filozofa i mislioca, ime tvorca moderne Indije i velikog prijatelja naše zemlje, čovjeka kojega su naši narodi visoko cjenili i od srca dočekivali kao najdražeg gosta - Javaharlala Nehrua.

Posebno mi je drago što je ovo najveći brod koji je naša brodogradnja do sada gradila drugim zemljama, čime su naši radnici, inženjeri i tehničari još jednom potvrdili svoje visoke stručne sposobnosti"...

I u drugom velikom brodogradilištu, u "Uljaniku" iz Pule, takođe su poželeli da jednoj od njihovih golemih lađa kumuje slavna Jovanka Broz.

Prilika se ukazala tek početkom 1972. godine, kad je sagrađen morski džin "Berge Istra". Radost je bila tim veća jer je naručilac posla bio norveški brodovlasnik Sigval Bergesen, kome je ovo bio četvrti brod izgrađen u "Uljaniku".

Svetkovina je bila zaista impozantna. Brozovi su bili najvažniji i sve se vrtelo oko njih. Za istup kume vladalo je veliko interesovanje. Bio je ovo, istovremeno, i poslednji javni nastup Jovanke Broz.

"Dragi inženjeri, tehničari i radnici brodogradilišta 'Uljanik', dozvolite mi da vam na samom početku ove nove godine čestitam na ovom velikom djelu i da vam zahvalim na trudu koji ste uložili da bi se ova obaveza prema prijateljima iz Norveške uspješno ispunila.

Dajem ti, brode, ime 'Berge Istra', sa željom da ga nosiš na ponos svojih graditelja po svim morima i oceanima po kojima ćeš ploviti. Želim ti da ponosno nosiš zastavu plemenitog, rodoljubivog i prijateljskog nam naroda Norveške i da budeš još jedna spona prijateljstvima među narodima. Tvojim mornarima i oficirima želim uvjek dobro more i sretnu plovidbu."

Ubrzo se otvoreni šampanjac razlio o široke bokove broda. Sreća, međutim, nije dugo pratila ovaj brod i njegovu posadu. Krajem 1975, u Tihom okeanu, nedaleko od ostrva Halmahera, nestao je s vidika. Kažu da je brod torpedovan zbog sumnjivog tereta koji je nosio!

Zašto Jovanka nije češće nastupala u javnosti, jer je za tako nešto imala prilika i jer bi to rado bilo prihvaćeno?

Svesno je, u odnosu prema Titu, tražena mera, a ona sama, inače, nije ispoljavala velike želje u tom pogledu. Njen tanak, gotovo piskav glas, sigurno je jedan od razloga izbegavanja govorenja i kad se to od nje tražilo. Inače, po prirodi, Jovanka je bila vrlo pričljiva osoba. Potvrdili su mi to i brojni pojedinci koji su nasamo bivali s Brozovima, i to naročito u poslednjoj deceniji Titovog života.

Prilikom boravka poznatog glumačko-pevačkog para Iv Montan-Simon Sinjore u Beogradu, Tito ih je primio u Belom dvoru.

"Tito ih je dočekao, ali nije puno govorio. Prepustio je Jovanki da im da informaciju o kretanjima u jugoslovenskoj kulturi", čuo sam od Raše Radovića, jednog od ambasadora u Francuskoj. O toj Jovankinoj informaciji-zabelešci pohvalno mi je govorio i Mile Vitorović, jedan od ambasadora, ali i pisaca tekstova i analiza koje je Tito koristio za svoje istupe i referate.

Jovanka je, inače, stekla navike, izgradila neku vrstu svog stila, u koji je ulazilo i traženje saveta, sugestija za ono što namerava da čini. Toga se nije stidela. I poslednje istupanje u javnosti govori da njene olovke imaju više od mine - imaju i malo srca. Iako uz pomoć pravnog savetnika, ona je sastavila pismo za javnost, kojoj se obratila posle donošenja Zakona (po hitnom postupku) kojim se reguliše pitanje Titove zaostavštine. Zahvaljujući političkim okolnostima ono nije dospelo do onih kojima je upućeno, ali ono jasno govori o tadašnjem stanju žene koja i simbolično i faktički, oličava pticu posečenih krila.

(Nastaviće se)