Pale poslednje karaule
20. 11. 2013. u 17:27
Front najzad na Drini, Savi i Dunavu. Poslednji ostaci neprijatelja odstupili su sa oslobođene teritorije Kraljevine Srbije 1. novembra
KOMANDANTU Prve armije naređeno je 2. novembra da 7. pešadijski puk ostane u Beogradu do daljeg, da se 9. pešadijski puk rasporedi između Topčiderske reke i Ostružnice i da jednu bateriju instalira na Banovom brdu. Naređeno je da artiljerija otvara vatru ako neprijatelj bombarduje Beograd.
Za vreme napadnog marša 7. puka neprijateljski avioni su mitraljirali sa dosta velike visine i zato je njihov učinak bio neznatan: ranjen je jedan kaplar i jedna mazga je ubijena.
U vreme kada su se naše jedinice približavale Beogradu, na putu od Sibnice do „Barajevske mehane“ neprijatelj je ostavio 20 zapaljenih automobila i veliki broj artiljerijskih granata. Austrijanci su tokom odstupanja pobili oko 25 konja.
Konjička divizija uspešno je otpočela da hvata ubačene austrijske vojnike koji noću tajno prelaze Dunav radi diverzija. Tako je od 28. oktobra do noći 1/2. novembra u Smederevu uhvatila 14 vojnika, koje je preko fronta Moldova - Bazjaš upućivao Štab austrijske 221. divizije sa sedištem u Beloj Crkvi.
Iako je Srpska vojska držala front na Drini, Savi i Dunavu, u toku noći 1/2. novembra kod Velikog Gradišta neprijatelj je ubacivao pojedinačne grupe, sa kojima su se naše jedinice brzo obračunavale.
Ipak, u neprijateljskoj vojsci je zavladalo veliko rasulo i nemir. Vojnici odbijaju da slušaju oficire i izjavljuju da im je dosta rata i boje se da će Srpska vojska da pređe Dunav u Banat. To su preneli naši obaveštajci koji su tokom noći 1/2. novembra prelazili na neprijateljsku teritoriju. Jedna velika jedinica u selu Belobreški donela je odluku da se 2. novembra raziđu kućama, s obzirom i na činjenicu da je u celoj Austrougarskoj izbila revolucija i da vladaju nemiri, posebno posle glasina da je ubijen grof Tisa.
Nekoliko srpskih ratnih zarobljenika koji su se spasli i prešli Drinu izjavili su da je svim nemačkim i austrijskim jedinicama naređeno da napuste Bosnu i Hercegovinu iz bojazni da će Srpska vojska preduzeti operaciju za oslobođenje Sarajeva. Ovi zarobljenici uspeli su lako da pobegnu iz ropstva, jer i u graničnim nemačkim jedinicama vladaju nemir i strah.
Divizijama Prve armije dat je zadatak da spreče svaki saobraćaj Savom i Dunavom, a u naređenju Vrhovne komande, pisalo je i sledeće:
„Bilo bi korisno, ako bi se naši slabi delovi ili patrole, mogli prebaciti na teritoriju Austrougarske. Ovo će biti mogućno učiniti naročito na frontu Bosne. Za ovo upotrebiti samo ljude koji se jave dobrovoljno sporazumno sa tamošnjim stanovništvom. Treba nastojati da se vojnicima omogući stvarni odmor posle nadčovečanskih napora koje su izdržali. U tom cilju vršiti osmatranje ovih reka sasvim slabim delovima, pošto nema izgleda da će neprijatelj pokušavati bilo kakvu akciju.
Ukoliko Savezničke trupe budu stigle da smene delove armije, armija će se postepeno pomeriti prema zapadu“!
Odmah su preduzeti radovi na obnovi komunikacija i porušenih mostova, pružala se pomoć stanovništvu u poljskim radovima, skladištila se i popravljala teška artiljerija, pripremale uniforme i obuća, preduzimala sanitetska nega i evakuacija ranjenih vojnika...
Poslednji ostaci neprijatelja odstupili su sa oslobođene teritorije Kraljevine Srbije 1. novembra oko 11.00 časova. Radilo se o jednom zaostalom bataljonu austrijske vojske, koji je za sobom, u žurbi, ostavio mitraljesko odeljenje i komoru.
U 11. časova 2. novembra kapetan Jovan Krstić iz 2. konjičkog puka Kolubarskog odreda ujahao je u Šabac.
Divizijski konjički eskadron brzo je savladao grupu od 15 neprijateljskih vojnika koje je proterao sa Mokre Gore do graničnih karaula Dule i Balvan, kraj kojih se, prema meštanima, do 2. novembra uveče nalazilo pedesetak austrijskih vojnika.
Patrole su izviđajući u toku 2. novembra saznale da je neprijatelj imao dosta artiljerije, pogotovo oko Višegrada. Iz dve baterije austrijskog 18 artiljerijskog puka, koje čine vojnici Česi i Poljaci, saopšteno je muslimanskom stanovništu da pri nailasku Srpske vojske ne napušta Višegrad, jer ga oni neće braniti. Inače, pred Višegradom je bilo nekoliko brdskih haubica, kojima su asutrijski oficiri izvadili zatvarače, a granate pobacali u Drinu.
Kraj