Podvala Titove komisije

O BROZOVOJ zakulisnoj igri oko utvrđivanja granica između Srbije (Vojvodine) i Hrvatske, preko Komisije za razgraničenje na čelu sa Đilasom, pisali su publicisti, naravno bez arhivske dokumentacije koja, ili nikada nije postojala ili se brižno skriva u depoima MUP-a i Državne bezbednosti.

Ideolozi hrvatstva i njegovi politički lideri planski su razvijali i realizovali strategiju preseljenja rimokatoličkog srpskog i hrvatskog stanovništva na rubne dunavske granice virtuelnog tzv. hrvatskog prostora. Napadno veliki broj preseljenja izvršen je posle stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine, tokom postojanja Nezavisne Države Hrvatske, ali i u vreme povlačenja granica komunističke federalne Hrvatske. Pogranični bastion tzv. podunavskog hrvatstva postajao je Vukovar, koji je, već u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) imao važnu ulogu širenja hrvatstva na srpsko-pravoslavnim i srpsko-katoličkim (šokačkim) etničkim prostorima.

Rimokatolička formacija hrvatstva u tom vremenu je dobila na brojnosti, jer se srpsko-katoličko ime izgubilo, dok je šokačko stanovništvo u Slavoniji (koje je srpskog porekla) u potpunosti prihvatilo hrvatsko ime kao svoje prastaro narodno ime. Brojni stranci rimokatolici (Nemci, Česi, Slovaci, Mađari, Jevreji i drugi) u slavonskim gradovima odbacivali su svoja nacionalna obeležja i prema vatikanskoj strategiji sa Prvog hrvatskog katoličkog sastanka iz 1900. ("svi rimokatolici Hrvati") uzimali hrvatsko ime kao svoje narodno ime. Istorijski gledano, srpska Slavonija time je sve više gubila to narodnosno svojstvo i postajala deo velike hrvatske trojednice.

Iz tog razloga i novi antisrpski komunistički statističari počeli su od 1945. godine govoriti o relativnoj većini Hrvata u istočnoj Slavoniji i delovima Srijema.

Okružni komitet KP Srbije za Srem, 15. maja 1945. godine žalio se Pokrajinskom komitetu KP Srbije za Vojvodinu da je tokom rata izvršena nasilna promena stanovništva: "Selo Jarmina (vinkovački srez) u kojem se sada nalazi većina Hrvata imalo je do okupacije većinu Švaba i nešto Mađara. Vinkovačko Novo Selo, koje sada ima gotovo isključivo same Hrvate, imalo je do okupacije gotovo isključivo Nemce. U selima Laze, Mirkovci i Orolik naseljeno je u toku okupacije oko 2.000 hrvatskog življa. U gradu Vukovaru naseljeno je u toku okupacije oko 1.000 Hrvata, a na pustarama vukovarskog sreza Ada, Palača i Silaš...

NDH je Srbe iselila u Srbiju, a na njihovo mesto naselila Hrvate iz Zagorja. Na sve ove tri pustare naseljeno je oko 1.000 Hrvata. To znači da je u vukovarskom srezu, zajedno sa gradom Vukovarom, naseljeno u toku okupacije oko 2.000 Hrvata, dok je s druge strane iz nekoliko srpskih sela (Bobota, Vera, Trpinja, Bršadin, Markušica, Ostrovo, Negoslavci i grad Vukovar) pobijeno za vreme okupacije više od 1.000 Srba. Naseljeni Hrvati za vreme okupacije u vinkovačkom i vukovarskom srezu su uglavnom ustaške porodice iz raznih krajeva Hrvatske, naročito Hercegovine".

Genocid u šidskom srezu bio je još izraženiji, jer je ubijeno preko 4.000 pravoslavnih Srba od strane hrvatske vojske.

Zbog takvog stanja u srpskom Podunavlju, Predsedništvo AVNOJ-a je 19. juna 1945. godine formiralo Komisiju Predsedništva za izradu predloga za utvrđivanje granice između Srbije i Hrvatske. Komisiju su činili Milovan Đilas kao predsednik, i članovi Vicko Krstulović iz Dalmacije, Milentije Popović iz Srbije, Jovan Veselinov Žarko iz Vojvodine i Jerka Zlatarić iz Sombora. Ova "objektivna" komisija došla je do fantastičnih podataka da u Vojvodini živi 170.000 Hrvata, pošto je sve Bunjevce i Šokce (starinom Srbi-rimokatolici) dekretom prevela u Hrvate. Na kraju je Josip Broz 1945. godine naložio lokalnim komunistima u Vojvodini da se Bunjevci i Šokci tretiraju kao Hrvati.

U stvari, kroatizacija Bunjevaca i Šokaca inicirana je tokom rata u Jugoslaviji od strane komunističkog partizanskog vrha na čelu sa Josipom Brozom. Pokrajinski komitet Komunističke partije za Vojvodinu u praksi je provodio takvu inicijativu jugoslovenskih komunista upućivanjem raznih naredbi i preporuka da se Bunjevci i Šokci moraju nazivati isključivo Hrvatima. U "oslobođenoj", komunističkoj Jugoslaviji nastavljena je takva tendencija potpunog pohrvaćivanja Bunjevaca i Šokaca.

Na osnivačkom kongresu KP Srbije, održanom od 8. do 12. maja 1945. godine, generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito inicirao je potpuno pohrvaćivanje Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini. Slavoniju nije pominjao, jer su u njoj Šokci već prvih decenija 20. veka u dobroj meri prihvatili hrvatstvo.

U govoru petog dana Kongresa Broz je povišenim i strogim tonom govorio o "srpskom šovinizmu u Vojvodini": "Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost Bunjevac. Ako su Hrvati imali ustaše, onda su Srbi imali četnike. U čemu je razlika između jednih i drugih? To su greške koje treba iskorijeniti. Iz temelja treba iskorijeniti lokalni šovinizam. Ja bih htio da naša Vojvodina bude zaista pokrajina bratstva i jedinstva, u kojoj će svi narodi živjeti u slozi, gdje neće biti nikakve razlike između njih. Razni elementi, bivši pisari, bilježnici, govore da su Tito i komunisti rascijepili Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će ratovati međusobno... Radi se samo o administrativnim granicama. Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koje će razdvajati, već sam stotinu puta rekao da hoću da granice budu one koje će spajati naše narode".

(Nastaviće se)