Krivica gazde Mitketa!

IAKO po profesiji nije bio istoričar, Drljević se upustio u tumačenje nekih ključnih istorijskih pojava i činjenica. Trudeći se da svojim „istorijskim otkrićima“ da fundamentalan značaj, on je, slično nekim zagrebačkim istoričarima, koji su tvrdili da Hrvati potiču od Iranaca, izneo tvrdnju da Crnogorci po poreklu nisu Sloveni, nego Iliri, kao i Albanci. Razvijajući tu tezu Drljević zaključuje:

„Rase su zajednice krvi, a narodi su historijske tvorevine. Crnogorski narod po jeziku pripada slavenskoj jezičnoj zajednici, a po krvi grupi onih naroda koji su poznati pod imenom dinarskih naroda. Ovi narodi su, po suvremenoj nauci o evropskim rasama, potomci Ilira, koji su, primivši jezike drugih rasa, napustili i svoje ilirsko ime, ali je ilirska krv u zajednici s geopolitičkim položajem i historijom i dalje ostala stvaralac njihove kulture. Otuda postoji ne srodnost nego jedinstvo stanovitih kulturnih oblika kod dinarskih naroda počevši od Albanaca pa do Južnih Tirolaca, koji su pogermanjeni Iliri.“

U želji da Crnogorce odvoji od slovenskih korena, Drljević grubo falsifikuje istorijske činjenice, tvrdeći da postoje bliske veze između Crnogoraca i Germana. Pri tome se poziva na ozloglašenog Hitlerovog ideologa i teoretičara rasizma Alfreda Rosenberga koji je na Nirnberškom procesu osuđen na smrt.

„Ministar Velikonjemačkoga Rajha A. Rosenberg u svom poznatom djelu ‘Der Mythus des Jahrhunderts’ kaže, da su junaštvo i čast mitos dinarskih naroda jednako kao i Germana, čime na nesumnjiv način odvaja dinarske narode od ostalih naroda Jugoistoka“, saopštava Drljević.

Pošto je dao tako nakaradan i netačan zaključak da Crnogorci po krvi nisu Sloveni, Drljević iz toga izvlači još besmisleniju tvrdnju da između naroda u Srbiji i Crnoj Gori postoje nepremostive razlike, zapravo da su oni „dva sveta“.

„Očevidno je“, kaže Drljević, „da crnogorski pogled na svijet nije samo nejednak sa srpskim nego je ovome dijametralno oprečan. Postalo je jasno, da se ne radi o sporednim razlikama, nego o temeljnim suprotnostima. Videlo se, da Crna Gora i Srbija nisu samo dvije zemlje, koje su živjele zasebnim životom kroz sva stoljeća svoje povjesti, nego dva svijeta toliko jedan od drugoga udaljena, kao da žive na dva kontinenta.“

On smatra da se te razlike u pogledu karakternih osobina naroda u Srbiji i Crnoj Gori mogu najbolje uočiti ako se analiziraju Njegošev „Gorski vijenac“ i „Koštana“ Bore Stankovića. „Očigledno je da ‘Gorski vjenac’ oličava herojski duh Crnogoraca a ‘Koštana’ malograđanski mentalitet Srba“, konstatuje Drljević.

Pokušavajući da psihološki analizira likove u „Koštani“, a naročito gazda Mitketa, on kaže:

„Nepojmljivo mi je, da se taj ugledan čovjek mogao zaljubiti u ciganku Koštanu, a još mi je nepojmljivije, da se u nju mogao zaljubiti i predstavnik državne vlasti. Ne samo junaci ‘Gorskoga vijenca’ nego uopće, nemoguće je, da se bilo koji Crnogorac zaljubi u Ciganku. Takvu ljubav isključuje značenje rase u crnogorskom pogledu na svijet.

Kadgod se u beogradskom kazalištu davala svečana pretstava u čast kome visokom gostu, redovno se prikazivala ‘Koštana’ kao najizrazitiji predstavnik Srbije i njenoga pogleda na svijet. Time se nužno nameće njeno oponiranje ‘Gorskome vijencu’ kadgod je riječ o crnogorskom i srbskom pogledu na svijet, koje dijeli provalija, iz čijih mračnih dubina izvire snažna rijeka mržnje.“

Ukazujući na antropološku razliku između Crnogoraca i Srba, pisac „Balkanskih sukoba“ zaključuje da je ta činjenica uslovila i duhovni, religijski raskol dva naroda. On se pri tome poziva na „Gorski vijenac“, grubo falsifikujući Njegoševe misli.

„Za Crnogorce, kaže Drljević, ne postoji, čega nema u ‘Gorskom vijencu’, u kojemu je sadržan moralni i etički sustav crnogorskoga naroda, svi propisi crnogorske religije. Crnogorci, iako kršćani, i to u glavnom pravoslavni, izpovijedaju religiju ‘Gorskoga vijenca’. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Zato se odijelilo od ostaloga pravoslavlja pa i od srpskoga, koje za sebe kaže, da je svetosavlje, iako još nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma.

Ima još jedan razlog, zbog koga crnogorska i srpska crkva ne mogu nikada postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika crnogorske crkve sadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu crnogorskih svetitelja: sv. Vasilija Ostroškoga i sv. Petra Cetinjskoga. Nijednoga od njih ne priznaje za svetitelje srpska crkva.

Postoji i jedna važna historijska činjenica, koju treba istaći. Za vrijeme turske vladavine nad Balkanom srpska crkva je podpala pod carigradsku patrijaršiju i od nje se odijelila tek nakon Prvoga svjetskoga rata. Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od carigradske patrijaršije. Da li je i ta okolnost nešto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije važno. Odlučna je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi.“

Iz ovoga se može zaključiti da je ideja o formiranju samostalne crnogorske crkve, suprotstavljene Srpskoj pravoslavnoj crkvi potekla iz Drljevićeve ideološke kuhinje.

(Nastaviće se)