Predao braću Paveliću

POŠTO je izveo besmislen zaključak da između naroda u Srbiji i Crnoj Gori ne postoje nikakve istorijske, etničke, konfesionalne i kulturne sličnosti, Drljević nastavlja da krivotvori istorijske činjenice, pa Srbe uvrštava ne samo u „hegemoniste“ nego i u „imperijaliste“. Svoje imperijalističke ciljeve, kako kaže, Srbi su prikrivali iza tobožnjeg jugoslovenstva.

„Sama upotreba terminologije jugoslavenstva bila je preslaba da maskira srpski imperijalizam. S vladom Velje Vukićevića (radikalska vlada iz 1927. godine) pojavio se srpski imperijalizam prvi put s maskom, kroz koju je lik maskiranoga vidjelo i najnevještije oko“, zaključuje Drljević.

Srpski imperijalizam je, prema njemu, služio za ekonomsku eksploataciju nesrpskog naroda u Jugoslaviji od Beograda. Ali u toj eksploataciji je učestvovala ne samo srpska buržoazija nego i svi Srbijanci.

„Po srpskom shvaćanju državne zajednice, što je srbijansko, to je samo njihovo, a što pripada kojoj od ostalih zemalja, to je zajedničko svima“.

Po Drljeviću, centralističko uređenje Jugoslavije je stvoreno samo zato da bi se porezi ubrani u celoj državi ulivali u centralnu kasu u Beogradu, od čega su najviše koristi imali Srbijanci.

Između Srba koji su, kako kaže Drljević, uvek bili hegemonisti i imperijalisti i Crnogoraca koje je krasila etika i junaštvo, nije postojala bratska ljubav nego samo mržnja. A mržnja se rodila još u drugoj polovini 19. veka, kada je otpočeo srpsko-turski rat.

„Podražaj za mržnju Srbije bio je tok rata s Turskom godine 1876. Srbija je u tome ratu i tučena i osramoćena. Crna Gora je svojom sjajnom pobjedom nad Turcima na Vučjem Dolu izazvala divljenje cijele Evrope. Osman-paša je zarobljen, Selim-paša je poginuo, a Muktar-paša je s malim ostatkom pobijeđene vojske pobjegao. Pobjedu na Vučjem Dolu objavio je ruski car ruskoj vojsci u dnevnoj zapovijedi, u kojoj je rekao, da je mala Crna Gora u slavi veća od Rusije. Dok je slava Crne Gore dostigla vrhunac, ugled Srbije je pao na nulu. Razmjerno crnogorskom usponu i srpskom padu rastao je plamen srpske mržnje“.

On smatra da se njegova saradnja sa Stjepanom Radićem, kao i politička bliskost Hrvatske seljačke stranke i Crnogorske stranke doprinele učvršćivanju odnosa između Hrvata i Crnogoraca i to se sve „pretvorilo u jedan politički pokret, kojim su ostale neraskidivo spojene Hrvatska i Crna Gora. Jedinstvom i zajedničkom borbom protiv beogradske strahovlade ovjekovječeno je bratstvo Hrvata i Crnogoraca, Velebit i Lovćen dokazali su, da su vrhovi istih planina“.

Vođa crnogorskih separatista Sekula Drljević postao je saradnik okupatora i izdajnik. Svoju izdaju potvrdio je na zasedanju Narodne skupštine, koju su izabrale italijanske vlasti 12. jula 1941. godine na kojoj je Drljević održao sledeći govor:

„Crnogorski narod je ponosan, što je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Dučea, genijalnoga stvaraoca fašističke imperije i sa djelima slavne i pobjedonosne italijanske vojske. Naročito ističem da se Duče od početka borio protivu nepravde učinjene Crnoj Gori uništenjem njene državne egzistencije i da nije prestajao boriti se protivu te nepravde do uspostave Crne Gore svojim pobjedonosnim mačem. Svojim djelima stekao je pravo na našu trajnu zahvalnost“.

Na cetinjskom radiju 30. avgusta 1941. godine Drljević je poručio: „Da se nestanak Jugoslavije pretvori, u opštu radost crnogorskog naroda zasluga je slavne i pobjedonosne italijanske vojske i genijalnoga Dučea. Kada je italijanska vojska stupila na crnogorsko zemljište, njena prva riječ bila je: živjela slobodna Crna Gora. Riječ Dučea i moćne fašističke imperije, koja je angažovana uspostavom crnogorske države, isuviše je čvrsta i neopoziva, da bi mogla biti ma od koga demantovana“.

Kao deklarisani pristalica fašističkog pokreta Drljević je postao blizak saradnik ustaškog vođe Ante Pavelića i u tom svojstvu odigrao nečasnu ulogu u stradanju jednog broja Crnogoraca u koje se kleo u svom političkom radu. On je pomogao ustašama da razoružaju četnike vojvode Pavla Đurišića koji su 1945. godine odstupali preko Hrvatske prema Sloveniji i Austriji. Razoružani četnici po nagovoru Drljevića su dovedeni u logor Stara Gradiška i većinom pobijeni. Oni koji su preživeli pokolj dokopali su se Austrije i u austrijskom selu Judenburgu u novembru 1945. godine pronašli Sekulu Drljevića i ubili ga zajedno sa ženom.

Tako je neslavno završio svoj život i svoju političku karijeru ideolog crnogorskih separatista i ustaških koljača.

Kraj