Velika čuda velikih varoši!
19. 07. 2014. u 15:48
Stamenka, Tvoje obadve karte u kojima potvrđuješ prijem moje fotografije primio sam. Hvala ti na primedbama
SRPSKI oficir piše ženi Spomenki dve karte i jasno je upozorava:
"Aschach a D. 7./VIII 1917.
Stamenka, Tvoje obadve karte u kojima potvrđuješ prijem moje fotografije primio sam. Hvala ti na primedbama.
Ali drugo nešto što u njima pišeš, ono me je jako ražljutilo. Ti o politici i sadašnjoj situaciji nemaš pojma, niti uopšte može ko tamo da ima, čitajući 'Beogradske novine'. Vas tamo to može samo da draži i ja tako jedino i mogu da ovo tvoje pisanje u današnjoj karti razumem. Ti veliš da gotovo voleš, što je ovakva sudbina postigla srpsku zemlju, i da je ona to sve zaslužila. Sramota! Je li to zato što nije na krmi državnoj bio Ribarac? Pročitaj ti istoriju Srbije".
U drugoj karti sledi nastavak:
"Nisu srpski narod upropastili radikali, niti će je upropastiti Austrijanci; već njega upropašćuju oni od koga si ti tako što mogla da čuješ. Neka znaju te vucibatine, da zvanična Srbija još postoji i to veća, moćnija i silnija nego što je bila pre rata. Politika se ne vodi na godinu i dve već na pedeset i stotinu unapred. Ne pišeš ti kartu robu austrijskom već zarobljenom ratnom kraljevsko srpskom rezervnom oficiru. I zbog toga nemoj više da me kompromituješ onakvim kartama u ovoj komandi.
Piši razumno. Ja znam da tebe boli srce; ali zato nije dovoljno imati samo srce već i pameti. Imaće vremena, tražićemo mi u svoje vreme sve krivce i teško onome kome je savest nemirna. Pozdrav, Bogoljub".
Srpski oficir piše u Srbiju:
"Grdig, 24-V. 1918.
Draga i mila moja, budi zdrava sa decom. Ovaj naš logor izgleda na republiku i u njemu se dešavaju razne novosti, nekad interesantne, a nekad žalosne. Ovdi ima 10 baraka u svakoj po 50 oficira, mi se svi i ne poznajemo. Često idemo jedan drugome u posetu da izmenimo misli. Baš danas otišo jedan potporučnik u vizitu kod jednog druga poručnika i na njegovo iznenađenje vidi u sobi kraj kreveta o duvaru fotografiju svoje žene. Upita druga, ko mu je ta osoba. Sledovao je odgovor: "Najdražesnija milosnica u životu s kojom se pri bivakovanju za vreme ovog rata upoznao". Svakom ovdi malo treba, pa da poludi, pa i ovaj je nesretnik podlegao paralizi mozga. Sad se po logoru čuje sa svih strana: U interesu zdravlja sklanjajte u sanduke sve fotografije sem svojih familija.
Dragi sinovac Žiko, ja vas molim kao Boga da mi to učinite, jer se mnogo mučim, kao Jude što su Hrista mučili, ja se mučim gladan, 7 dana i kilo leba, a odela na meni ništa nema, već sa leđa koža spada, a iz nogu krvca lije, kad u veče legnem, zemlja mi je prostirač, a nebo pokrivač, a mila stena podglavac, ja vas molim da mi ispratite 2 košulje dugačke, 2 čarape, pojas, kopiran i šešir. S pozdravom vaš V. K. i zbogom moj mili narodu".
Neki dobijaju karte da su im se žene preudale. To je još i da se oprosti, ali ima i dva slučaja, da su dva gospodina t. j. njihove gospođe dobile sinove, mada su ovi u ropstvu već četiri godine. Nisam znao da se i po pismu može ostati u blagoslovenom stanju. Vratilo se srećno doba, zar ne? I Hristos je postao kad je sveti duh zadunuo Devu. Ali ne znam samo, da li je onaj sveti duh nosio švapsku uniformu.
U idućoj karti saopštiću ti jednu žalosniju stvar koja se desila u Nišu. Ovo se sve dešava u varošima. Velike varoši, pa velika i čuda. Mi iz sela, još smo srećni, jer do sada nema nijednog ovako žalosnog slučaja.
Sve pozdravlja, a tebe ljubi tvoj D."
Srpskom Crvenom krstu Ženeva:
"Boldogasszony, 10-I. 1918.
Poštovani gospodine Pero. Molim Vas da dostavite komiteju za zaštitu ratni zarobljenika u Bernu, da nas ovde mlogo u zatvorima tuču i muču, jer javno ne smedu od ovdašnjeg obrsta, jer je on i svi ovdašnji oficiri vrlo dobro pa nas branu prilično i za sve to oni ne znaju, a koji bi od nas Crnogoraca ili od Srba tužio, jao, teško njemu od njih, odma bi ga strpali u zatvor i mučili ga gorko i šibali bi ga po golom - sa korbačem i vezali ga grozno po pola dana veleći pak polkovnik te štrofao, a tu se najviše odlikuje cugsfirer u areštu, čije ime ja još ne znam, a svi ga drugi znadu, i neki kaplar na magacinu. Do sad su mloge u groblje oterali i kaplar Palatinski i feldvebel Simbar pa pljačkaše nas i ležu na milionima, pomagajte nam molimo vas, jao za nama do veka".
Srpski zarobljenik iz Nemošice u Češkoj piše srpskom zarobljeniku u Braunau (Češka):
"Nemošica, 26./IH. 1918.
"Pašo, ovamo novo ima. Baš juče bio u varoš, bio sam u berbernici. Tu imalo oficira i govore o Nemcu, da odstupa naglo. Pa baš kada sam pošo kući, srela su me dva lajtama i pitaju me odakle sam, a ja im kažem iz Kruševca, a oni me šljepkaju po ramenu i kažu, da ćemo brzo u Srbiju i Srbija bude velika Srbija, sada ona cveta i raste i pita me za čiču Peru di je, ja kažem u Francuskoj a oni kažu on bude nama kralj i mi budemo njegovi oficiri i Bosna bude vaša i to bude brzo i mene šljepkaju po ramenu; a to, Pašo, ako te lažem, ja ne otišo mojoj kući nikada, i dali mi 10 cigara; ovamo, znaš, kako oficiri vole Srbe".
(karta latinicom pisana, iz Srbije) 19. marta 1915. "Gospodine, Mi Srbi, plemenit narod, ne možemo propustiti a da Vam ne zablagodarimo na dobroti koju ste nam učinili ostavljanjem topova, kara, municije, obuće, pušaka i još raznovrsnog ratnog materijala. Smatramo Vas za velikog prijatelja Srbije. Ona pesma, koju naša deca poje: "Oj, ti Švabo ćelavi, što te Srbin prevari" - ne odnosi se na Vas kao na prijatelja našeg. Pozdravljamo Vas mnogo i ostajemo blagodarni Srbi. Ratnik".
Starešina cenzora srpske grupe predložio je 23. aprila 1915. ratnom ministarstvu da se srpskim zarobljenicima i internircima dozvoli neograničeno dopisivanje. Ovaj predlog obrazlaže time, da je on započeo jednu akciju, pomoću koje bi se iz srpske korespondencije dalo lako utvrditi razmeštenje srpske vojske u Srbiji. On poznaje psihu Srba. Od južnih Slovena, u njih je najjače razvijen kult porodičnog života. Njihova je "slabost", da teško podnose zarobljeništvo i odvojenost od familija, te žude za što češćim pismenim saobraćajem.
A. fon V. moli ministarstvo da se dozvoli Srbima da uzmognu neograničeno se dopisivati i da se ukine zabrana ćirilice.
Na taj način bi stvoren u krilu Crvenoga krsta jedan čitav sistem špijunaže pomoću prepiske ratnih zarobljenika. Srpska cenzorska grupa je u tom pogledu prednjačila, a docnije se usavršila na tom polju ruska i talijanska cenzurna grupa.
Sistem ove špijunaže sastojao se iz grupe za sortiranje, i imitiranje i dešifrovanje korespondencije ratnih zarobljenika.
Recimo, srbijanski vojnici stavljali su tačno svoju vojničku adresu kad bi pisali srpskim zarobljenicima u Austrougarskoj. Na pr. N. N., 1. četa, 2. bat. 20. puka, Pehčevo. Niška cenzura bi doduše promenila ime mesta, ali u najviše slučajeva tako površno i aljkavo, da se skoro uvek moglo čitati. Svaka ovakva adresa bi bila brižljivo pregledana i zabeležena, te je upravnik danomice odlazio u evidencbiro ratnog ministarstva, gde je o razmeštaju i položaju srbijanske vojske referisao na temelju ovih adresa.
(Nastaviće se)