Sačuvana loza bunjevačka

GLAVNI bunjevački ideolog hrvatstva na severu Bačke, senator i predsednik radnog odbora Hrvatske seljačke stranke za Bačku Josip Đido Vuković, u izbornoj ali i široj nacionalno-političkoj borbi protiv, kako je govorio, „beogradske tiranije“, glavne saveznike je video u vojvođanskim Nemcima i Mađarima. Zajednički cilj HSS, „bunjevačkih Hrvata“, Mađara i Nemaca bio je stvaranje autonomne Vojvodine.

Pošto beogradski političari nikada nisu hteli autonomnu Vojvodinu, kako je tvrdio Vuković, on je pozivao „Hrvate“ u Vojvodini, i sve Mađare i Nemce koji su „za autonomiju Vojvodine“ da na budućim izborima „javno“ traže priključenje „cijele Vojvodine ili barem njenog velikog dijela“ Banovini Hrvatskoj:

„Autonomnu Vojvodinu možemo ostvariti samo putem dr Mačeka i putem Banovine Hrvatske... Naša lozinka u predstojećoj borbi do konačnog uređenja države jeste: svi koji živimo u Bačkoj, Banatu i Baranji, u najbogatijim a ujedno i u najzapostavljenijim krajevima ove zemlje koju su beogradski političari upropastili i kojoj beogradski političari ne daju živjeti, složimo se i Hrvati i Srbi, Mađari i Njemci i na izborima izrazimo svoju želju da hoćemo u Banovinu Hrvatsku, a u toj Banovini Hrvatskoj uredićemo položaj Vojvodine pomoću dr Mačeka onako kako mi hoćemo...“

Predstavnik bivše mađarske stranke u Vojvodini Janoš Vamoš smatrao je da cepanje Vojvodine ipak predstavlja veliku opasnost za mađarsku manjinu. Tada je, naime, pripreman veliki „zbor Hrvata“ Bačke i Baranje, od koga je očekivano da odluči o pripajanju vojvođanskih teritorija Banovini Hrvatskoj. Prema svedočenju političara Miloša Trifunovića, srpski deo vlade se uplašio ovakvog zbora zbog očekivanih ekscesa i vlada je zabranila zbor.

U komunističkoj Jugoslaviji narodno-versko pitanje Šokaca i Bunjevaca konačno je „rešeno“ dekretom Josipa Broza iz 1945. godine, kojim je jednostavno naloženo da se Bunjevci i Šokci imaju smatrati Hrvatima. Bio je to nastavak politike kroatizacije Bunjevaca i Šokaca koju je inicirao partizanski vrh još tokom rata 1941-1945.

U oslobođenoj komunističkoj Jugoslaviji taj proces je nastavljen. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije, od 8. do 12. maja 1945. godine, generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito se založio za potpuno pohrvaćivanje Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini. Slavoniju nije pominjao jer su u njoj Šokci već početkom veka skoro svi prihvatili hrvatstvo.

Tito je petog dana kongresa povišenim tonom govorio o srpskom šovinizmu u Vojvodini: „Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost Bunjevac... Iz temelja treba iskorijeniti lokalni šovinizam... Razni elementi, bivši pisari, bilježnici, govore da su Tito i komunisti rascijepali Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će ratovati međusobno... Radi se samo o administrativnim granicama.“

Brozova kritika „srpskog šovinizma“ prema Bunjevcima i Šokcima u Vojvodini brzo je urodila plodom. Glavni NOO Vojvodine - odeljenje za unutrašnje poslove je već 15. maja 1945 uputio naredbu, br. 1040, sreskim narodnooslobodilačkim odborima:

„Događa se da se mnogi Hrvati uvode kao Bunjevci i Šokci u rubrike, gde se označava narodnost, a ne kao Hrvati kao na primer u legitimacije, razne evidencije i spiskove, i to često biva po njihovom izričitom zahtevu ili po volji i nahođenju dotičnog činovnika. Kako bunjevčke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate, bez obzira na njihovu izjavu... Sve do sada izdate legitimacije i isprave, gde su označeni kao Bunjevci i Šokci, imaju se uništiti i nove izdati“.

Bunjevcima i Šokcima je 1991. godine, preko „šifre 028“, konačno dozvoljeno da se izjašnjavaju kao posebna narodnosna grupa. Više od 16.000 Bačvana ponovo se počelo izjašnjavati kao Bunjevci umesto ranije kao Hrvati. Rimokatolička velikohrvatska propagandna literatura, objavljena u socijalističkoj Jugoslaviji, dolazila je do fantastičnih podatka da Hrvata u Mađarskoj ima oko 100.000 i da je to „najbrojnija grupa Hrvata koji žive u susjednim zemljama“.

Do ovog broja J. Lončarević je došao proverenom tehnologijom ubrajanja u Hrvate Srba pravoslavne i rimokatoličke vere (Raca, Bunjevaca, Šokaca i drugih) i pričom o političkom satiranju Hrvata sistematskom mađarizacijom i srbizacijom.

Na kraju se može zaključiti da su Banat, Bačka i Baranja bili šaroliko narodnosno i versko područje nastanjeno Srbima, Nemcima, Mađarima, Slovacima, Bunjevcima, Šokcima, Rusinima, Rumunima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine DžIDž i prvih decenija DžDž veka. Bunjevački i šokački srpsko-katolički narodnosni element nikada u to vreme nije vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo.

Uprkos žestokoj velikohrvatskoj propagandi sprovođenoj od stvaranja Banovine Hrvatske 1939. i u Brozovoj Jugoslaviji od 1945. godine, ponosno bunjevačko ime je sačuvano zahvaljujući odluci rukovodstva Srbije da se ono legitimno obnovi 1991, kao i vlastima države Srbije od početka dvehiljaditih godina pa do danas.

Bunjevačku istoriju, tradiciju i kulturu srpska država treba da podržava i neguje, naročito tipična bunjevačka etnološka znamenja i ikavski govor, koji tu malu narodnosnu grupaciju izdvajaju u poseban versko-nacionalni entitet vrlo blizak srpskom narodu.

Kraj