Sultanove unuke za nagradu

Milenko M. Vukićević

03. 01. 2015. u 19:36

Sulejman udao tri unuke za važne ljude kako bi ojačao stubove

KAD se sultan Sulejman vratio sa pohoda na Persiju, vazda izdašan prema zaslužnim ljudima, delio im je nagrade. Mehmed mu se toliko dopao, da mu za uspehe u prošlim ratovima darova vezirsko dostojanstvo. On postade treći vezir carstva polovinom 1555. Tako Sokolović zauze još vidniji položaj. Njegovo mesto - beglerbega Rumelije - dobi opet Srbin, janičarski aga Pertev-paša, Hercegovac, koji je, bio zajedno s Mehmedom pod Iskender-Čelebijom.

Tek što se primi ovog velikog položaja, Mehmed dobi naredbu od sultana da uguši bunu, koju u okolini Soluna i Jenišehera beše podigao nekakav Mustafa-beg. Ovaj se izdavaše za Mustafu, sina careva, koji je ranije ubijen po zapovesti sultanovoj. I ovo beše nova prilika da Sokolović pokaže još više vernosti svome gospodaru. Mehmed uze 4.000 konjanika i 3.000 janičara i brzo izađe prema silnoj svetini, koju beše za sobom poveo Mustafa-beg. Buna je odmah ugušena, a buntovnik Mustafa-beg obešen.

Čim je ugušena buna, tadašnji veliki vezir Ahmed-paša beše uklonjen i udavljen, a na njegovo mesto dođe ponovo za velikog vezira Rustem-paša Opuković.

Ubrzo posle ovoga Sulejman poveri Muhamedu još veći i značajniji posao. Njegov drugi sin Bajazit, namesnik Karamanije, zavadi se sa svojim starijim bratom Selimom, podstican na to od Lala-Mustafe, Rustem-pašina neprijatelja. Bajazit diže čak i bunu, u želji da se ukloni Selim i da on nasledi presto. Sokolović skupi vojsku i odmah krenu protiv Bajazita. Kod mesta Konije 1559. godine, maja meseca, Mehmed potuče Bajazitovu vojsku i on umače u Persiju. Sokolović je ostao i dalje u Aziji, proveo zimu u Halepu, vodeći pregovore sa šahom da mu izda buntovnika, preteći ratom, ako to ne učini. Posle dugih pregovora šah izdade Bajazita sultanovu poslaniku i ovaj ga pogubi zajedno sa četiri njegova sina.

Još pre nego što pogibe Bajazit, 1561. je umro Rustem-paša, veliki vezir, a na njegovo mesto dođe Semiz-Ali-paša Pračanin. Tada za drugog vezira carstva dođe Mehmed-Sokolović, a na njegovo mesto sultan postavi Pertev-pašu Hercegovca. Na taj način Srbi opet zauzeše tri prva mesta u carstvu.

TRADICIJA RUSTEM PAŠA BOSANAC MEđU vezirima behu pored Rustem-paše Bosanca još i ovi Srbi: Semiz Ali-paša, kao drugi vezir, rodom iz nekog sela u dolini Prače, na putu od Sarajeva prema Goraždu, i treći vezir Mehmed Sokolović.

Za njima ide čitav red Srba, koji behu na najvažnijim položajima carstva. U ovome se jasno vidi, koliki je bio uticaj srpskog plemena u Turskom Carstvu za vlade Sulejmana Velikog, a osobito pred kraj njegove vlade. To nije čudo. Svi znameniti Srbi na položajima pomagali su svoje sunarodnike, a osobito Rustem-paša Opuković. Nagomilavši silno blago, on je pomagao na svakom koraku svoju braću, ma iz koje oblasti oni bili. Tako na primer, posle Heiredina Barbarose, admirali behu svi Srbi: Mehmed Sokolović, Sinan-paša Opuković, brat Rustemov, i Pijale-paša; kao veliki veziri drugoga i trećega reda: Mustafa-paša, Semiz-Ali-paša, Pertev-paša, Mustafa Crnogorac itd. Da pomenem još i znamenite Srbe Mustafa-pašu Sokolovića, namesnika Bosne, pa posle Budima, Hasana Predojevića, namesnika u Temišvaru itd.

Od ovde pomenutih ličnosti sedam njih rodom je iz Bosne i Hercegovine. Dovoljno je to da se vidi kako je silan uticaj u Turskom Carstvu imala Bosna i Hercegovina. Srbi behu upravnici carstva, Srbi behu admirali, i zapovednici suvozemne vojske u ono vrijeme, kada turska država dospe na vrhunac svoje snage.

Zaista, čudna sudba, srpskoga naroda!

Jedni, kao muslomani, dizahu na vrhunac silu Turskoga Carstva. Drugi, kao hrišćani, tukoše se i boriše s Turcima i prosipahu svoju krv za Mlečiće, Ugre i Austriju. A za sebe?

Kad Mehmed postade drugi vezir carstva, sultan mu učini milost takvu i toliku, kakvu i koliku retko dobijaju i veliki ljudi u Turskoj Carevini. Sultan Sulejman udavaše dvije unuke...

LjUBOMORNA ESMAHANA MEHMED Sokolović je posle ženidbe tri godine sedeo na miru. Živeo je srećno i zadovoljno, i mada mu je Esmahana po katkad zadavala muke svojom ljubomorom, opet je Mehmed umeo da nađe sreću u porodičnom životu, a osobito u neumornom trudu oko državničkih poslova Carstva.

I Carigrad je 17. avgusta 1562. godine video retku svetkovinu. Sultan Sulejman već je ostario: silni ratovi, silni napori, žalosti u porodici, a i velika vlast prostrane Turske Carevine, slomiše i poviše ona mladićka pleća i onaj pravilan stas od 1520. godine. Osećao je da se sve više bliži grobu. Želeo je da svom sinu očuva dobre stubove, a sebi da pripremi još koji veseo dan pod poznu jesen života.

I on, već starac sedih vlasi, udavaše tri unuke za tri velika i znamenita čoveka svoga carstva. Dve unuke, kćeri Selimove, udavaše jednog istog dana za dva Srbina muslomana. Stariju, šesnaestogodišnju Esmahanu, uzimaše Mehmed Sokolović, a drugu, Gevru, admiral turske mornarice Pijale-paša. Svetkovinom i spremom obe neveste rukovodila je njihova tetka, lepotica Mirma, mlada udovica Rustem-pašina, ćerka Sulejmanova. Treću unuku, ćerku ubijenoga Mustafe, udade Sulejman za agu janičarskog Abdul-Kerima.

Mehmedovi snovi iz mladosti već su ostvareni, želje za visokim položajima u turskom carstvu skoro su postignute. Još samo jedan položaj, još samo jedno mesto da zauzme, pa je dostigao sve što može dati silna, prostrana i bogata Turska Carevina. Želeo je još da zauzme mesto velikog vezira Carstva Osmanskoga, na kome seđaše Semiz-Ali-paša iz Prače. To je najviši položaj za kojim žuđaše svaki paša u Turskoj Carevini, ali zato vrlo zlokoban. Tu je vladala strašna vrtoglavica zbog ljudskih strasti, ćudljivosti pojedinih sultana i ćefova harema.

Žene i ćerke, lepotice i milosnice, odaliske i evnusi pojedinih padišaha rešavahu o životu i sudbini najjačih stubova carstva, najdarovitijih državnika i vojskovođa, čas dižući ih u visinu, čas bacajući u ponore s najviših položaja, da se okupaju u svojoj krvi ili da im obavije vrat svileni gajtan, poslat s visine prijestola. Ali malo se ljudi popelo na najviše mesto do prestola, koji su imali toliku okretnost duha, takvo srce i ponašanje, da su umeli tako dugo da odolevaju svakoj ćudljivosti sultanskoj, svakoj spletki milosnica i mržnji pojedinijeh vlastoljubaca, kao što je sve to imao Mehmed Sokolović.

Godine 1565. juna meseca umro je Semiz-Ali-paša, a mesto velikog vezira ostade prazno. Sreća se opet osmehnula Mehmedu. Sultan je imao veru u svoga zeta i Sokolović postade veliki vezir. Sede na mesto, s kojega se zapoveda državom, koja se prostirala od Kavkaza i Kaspijskoga jezera do Atlanskih Gora u Africi, od Budima, prestonice negdašnje kraljevine Ugarske, do Bagdada, negdašnje stolice Harun al-Rašida.

Sutra: Veselje uz mrtvog Sulejmana

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije