Blamaža u NJujorku

SEPTEMBRA te 1971. Tito je posle Tjentišta i Splita ponovo stigao u Zagreb. Bio je bio opčinjen sobom i svojim ponovnim izborom za predsednika Republike:

- Moj ponovni izbor za predsjednika Republike pao mi je kao veliki teret. Želio sam se, naime, posvetiti pitanju jačanja naše Partije, no pošto je to bila želja svih naših naroda od Đevđelije do Maribora, ja sam ipak prihvatio tu funkciju.

Pet dana kasnije, na kraju turneje po Hrvatskoj, opozvao je sve ranije interne kritike najviših hrvatskih funkcionera.

U zagrebačkom hotelu “Esplanada” Savka Dabčević Kučar održala mu je klasičnu udvoričku zdravicu:

- Dižem ovu čašu za čovjeka u čijoj se ličnosti najreljefnije izražavaju slava, jedinstvo i uspjesi naše prošlosti, revolucionarna socijalistička snaga naše prošlosti, revolucionarna socijalistička snaga naše sadašnjosti i svijetla perspektiva naše sutrašnjosti... za dragog nam druga Tita i drugaricu Jovanku.

Panigirik ga je pogodio u srce, pa je govorio potpuno suprotno od onoga što je dva i po meseca ranije rekao u vili “Zagorje” u Zagrebu:

- Ja sam ovoga puta vidio da su zaista apsurdne kojekakve priče o Hrvatskoj - o tome da tu nema jedinstva, da narod drukčije misli, o tome da tu postoji i cvijeta veliki šovinizam itd.

- To nije tačno. Ja sam to vidio svugdje gdje sam bio.

- Ja sam ovdje u Hrvatskoj dosta toga vidio i naučio. Naime, drugi put ću znati, drugačije nego što sam to mogao do sada, da ocjenjujem razne vijesti i pričanja.

Pozadinu poltronske zdravice Savke Dabčević Kučar i hrvatske kampanje, vođene u prvoj polovini 1971, za što brže usvajanje ustavnih amandmana i razgradnju Jugoslavije kasnije će u jednom intervjuu otkriti Miko Tripalo:

- Mi smo smatrali da ako većina bude odlučivala o tim promjenama, da nikad tu većinu u toj situaciji ne možemo dobiti, i da je jedini oslonac na šefa države, odnosno na Titov autoritet karta na koju moramo igrati da bismo iznudili promjene koje smo predlagali!

Uostalom, i jedan poverljivi izveštaj koji se nekoliko časova posle prijema u “Esplanadi” našao na Titovom stolu, govori kako je hrvatski dvojac manipulisao sa svojim glavnim beogradskim osloncem:

- Opet smo starog bedaka preveli žedna preko vode - zadovoljno je, po završetku predstave u “Esplanadi”, svojim najbližim saradnicima rekla Savka Dabčević Kučar.

Nekoliko dana posle Titove posete Hrvatskoj Tripalo je na sednici Izvršnog biroa Predsedništva SKJ predložio da u novo najuže vođstvo SKJ treba birati mlađe ljude koji se nisu umorili od dugogodišnjih operativnih funkcija i da iste funkcionere ne treba birati i u najviše državne i partijske forume. Čim je to rekao, Tito je Kardelju poslao cedulju na kojoj je pisalo:

- Ovaj drug hoće sve nas stare da pošalje u penziju.

Nekoliko dana kasnije kad je Savka Dabčević Kučar objasnila Titu da Tripalo nije mislio na njega i na Kardelja, Tito je prišao Tripalu i zagrlio ga.

Tih dana CK SK Hrvatske je raspravljao i o isključenju iz SK generala Rada Bulata, koji se u poslednjem trenutku spasao linča zbog izjave da bi u Hrvatskoj trebalo osnovati srpsku autonomnu oblast.

Srpski političari su se klonili Titove arbitraže ne samo zbog toga što bi ona jačala njegovu ličnu poziciju, a slabila i inače neizgrađene partijske i državne institucije, već i zato su smatrali da Srbija ne treba da učestvuje u sređivanju prilika u Hrvatskoj. Verovali su da to Tito treba sam da rešava stvari sa hrvatskim funkcionerima, jer se previše identifikovao sa njihovom politikom.

Tito je prihvatio, a verovatno i inspirisao ideju, koja je potekla iz Hrvatske, da doživotno vlada zemljom preko partijskog centralizma, a istovremeno je podržavao stvaranje državnog konfederalizma u zemlji u kojoj je postojao jedan tip države, drugi tip ekonomije, a treći tip partije. Tako je Tito, hteo ne hteo, SKJ sve više udaljavao od reformatorskih ciljeva, promovisanih posle njegovog razlaza sa Staljinom, a sve češćim insistiranjem da SKJ treba da se vrati na model monolitne partije, unosio je još veću konfuziju u politički život Jugoslavije.

U jesen 1970. godine u Hrvatskoj je organizovana velika jugoslovenska vojna vežba “Sloboda 71” na kojoj se Tito najsrdačnije pozdravio sa Savkom Dabčević Kučar:

- Moram poljubiti moju jedinu prisutnu partizanku - rekao je i krenuo da se pripremi za svoju predstojeću posetu SAD i Kanadi.

Mesec dana kasnije, previranja u Hrvatskoj ulazila su u završnu fazu.

Na zboru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kome je prisustvovalo više od hiljadu studenata, zahtevano je jezičko odvajanje Hrvatske od jedinstvenog srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika, a od Ustavne komisije Hrvatske traženo je da u najviši republički pravni akt unese odredbu o “nedeljivosti suvereniteta Hrvatske”.

Dr Hrvoje Šošić, saradnik zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, predložio je da se Hrvatska konstituiše kao suverena država i da zatraži prijem u Ujedinjene nacije:

- Formirajmo Narodnu banku, imenujmo odmah njenog guvernera i pošaljimo ga u Vašington po kredite.

Izvršni odbor Matice hrvatske zahtevao je da JNA promeni naziv u Oružane snage SFRJ, da regruti služe vojsku u svojoj republici, a da komandni jezik u svakoj republici bude jezik većinskog naroda.

Predlog Hrvoja Šošića da Hrvatska traži prijem u Ujedinjene nacije Tita je zatekao u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema svedočenju jednog čoveka iz njegove najuže pratnje, kad je pročitao ovu vest, Tito se povukao u svoju hotelsku sobu u Njujorku, po kojoj je tumarao puna dva sata, a povodom ove informacije doživeo je i javnu blamažu.

Na konferenciji za medije, jedan novinar mu je rekao:

- Vi pričate o nekoj ulozi Jugoslavije u svijetu, a Jugoslavija vam se raspada, evo Hrvati traže prijem u Ujedinjene nacije.

Oporaviće se tek mesec dana kasnije, kada će samouvereno komentarisati zahtev za prijem Hrvatske u Ujedinjene nacije:

- Baš će oni dugo počekati da to uzmu. (Buran aplauz). Ja mislim da će se prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu. (Smijeh i snažan aplauz).

Desetak dana posle Hrvoja Šošića, funkcioner zagrebačkih studenata, Dražen Budiša, ponavlja zahtev za prijem Hrvatske u Ujedinjene nacije, ali ide i korak dalje:

- Mi mislimo da je Hrvatskoj mjesto u Ujedinjenim narodima.

- Uostalom, to pravo mogu da ostvare i ostale nacije u Jugoslaviji.

Tražio je puni suverenitet Hrvatske i demontiranje zajedničke vojske:

- Država bez vojske nije država.

Sutra: Maraton u Karađorđevu