Života može biti u čitavom svemiru

Ivona Živković

23. 06. 2015. u 18:25

Da bi nešto postalo veliko, mora da počne da se formira u najmanjem. Za devet meseci iz jednog ćelijskog impulsa u vodi formira se beba, a zatim čovek koji može imati i dva metra

Животa може бити у читавом свемиру

Kapljice vode proizvode najprijatniji zvuk

KADA nešto može da se uobličava samo i energetski održava (tj. vrši u tom cilju metabolizam) - govorimo o životu, zar ne? Upravo to čine molekuli vode. Dakle, život nije nastao iz nekakve "primordijalne organske supe", već je život energetski impuls koji nastaje u adekvatno strukturisanoj vodi. Da podsetimo da zvanična nauka i danas ima teoriju nastanka života iz nekakvog predbiološkog stanje na planeti Zemlji kada se još nisu stvorili organski molekuli. To stanje se "stručno" naziva "primordijalna supa", pa se onda nešto dogodilo, pala je na primer neka kometa i stvorila organske molekule. I tako je tobože nastao život. Ali nije bilo tako.

Život počinje u stvari skladištenjem energije koja u tom skladištu (medijumu) pulsira tako što u jednom trenutku postane "zarobljena" u tom medijumu i nastaje ono što fizika naziva "stojeći talas" i to je identična situacija onoj kada energija trzaja žice postane zarobljena u rezonantnoj kutiji muzičkog instrumenta (gitare na primer).

SPOSOBNOST kretanja elektrona kroz klastere vode (molekularne grupe) u koloidnim sistemima zove se zeta potencijal. Koloidni sistemi su molekularne grupe izuzetno malih dimenzija koje nastaju u biljkama ili životinjama (kada one "zažvaću" i "svare" organske i neorganske molekule uključujući i vodu). Zeta potencijal predstavlja osnovni zakon prirode i osnova je za formiranje živih formi kao što su bakterije, biljke i životinje. Koloidi su tako supstance u kojima se nalazi i neka druga supstanca rastvorena u mikroskopskim veličinama (ekstremno sitnim molekulima) i koja je potpuno ravnomerno raspoređena po čitavoj supstanci. Zapravo se molekuli jedne supstance nalaze "zarobljeni" u drugoj. Najpoznatiji koloid je mleko. Zato mleko ne morate promućkati pre upotrebe.

I doktor Martin Čaplin, profesor primenjene nauke u istraživanju vode i vodenih sistema sa univerzitet Saut Benk u Londonu, predstavio je veoma detaljno informacije o načinu na koji se molekuli H2O strukturišu u klastere (molekularne grupe) u slabo rastvorenoj vodi postojane strukture. Prema dr Čaplinu, geometrijski oblik poznat kao ikosaedar, a to je Platonova postojana struktura vode, najdominantniji je molekularni klaster u skoro svim oblicima vode za piće. Dr Čaplin objašnjava da će se ovi vodeni klasteri stalno skupljati u sve veće i veće makroklastere (makrogrupe) i to zbog proste magnetne privlačnosti molekula. Ikosaedarni klasteri privlače jedan drugi kao južni i severni pol magneta. Čaplin tvrdi da je to najviše posledica toga što ikosaedarni klasteri nemaju atome kiseonika koji štrče na njihovih 12 "vrhova" (u trodimenzionalnoj geometrijskoj formi) gde se stvaraju veze sa kiseonikom i zato oni ne mogu da stvore elektronegativano stanje koje bi moglo da prouzrokuje efekat magnetnog odbijanja. I zato je ovo postojana voda, ona koja može da "nosi" život.

SIMETRIJU molekula vode proučavao je godinama i američki elektroinženjer Danijel Vinter. On je takođe odličan poznavalac drevne nauke i filozofije, posebno drevne geometrije koja se pručavala još u starom Egiptu. Razlog za ovakvo strukturisnje molekula vode on vidi u fenomenu implodirajućeg univerzuma. Implodirajući svemir (koji se sabija) funkcioniše suprotno od teorije svemira koji se širi i koji je posledica nekakvog zamišljenog Velikog praska koji se navodno nekada pre više milijardi godina dogodio u svemiru.

VELIČINA ZALOGAJA UZROK BOLESTI Organski minerali su tako sićušne čestice ravnomerno rastvorene u nanoklasterima žive vode koju zato ćelije biljke ili čoveka mogu da "progutaju". I to je veličina "zalogaja" tj. "gutljaja" koji mogu da uzmu majušne ćelije našeg organizma. Nano veličine su najstitnije do sada otkrivene veličine koje se mogu molekularno povezivati. Zato kod koloidne biohemije važi pravilo da ukoliko je zeta potencijal (protok elektrona) mali, toksini ne mogu da se pokrenu kako bi se eliminisali iz organizma. Iz istog razloga ni nutrijenti (hranljivi molekuli) ne mogu da se izdvoje iz hrane kako bi se transportovali do ćelija i nahranili ih. Ceo sistem (čitav organizam) u tom slučaju ostaje začepljen (sa nagomilanim otrovima) i neuhranjen. I tako nastaju mnoge bolesti, možemo reći gotovo sve.

Tako je Vinter zagovornik teorije koju proučava takozvana implozivna fizika koja svu postojanu materiju vidi kao samoodrživi raspored implodirajućih vrtloga (sabijajućih virova) u eteru. Ova reč eter označava prostor u kome nema molekula ni atoma već se u njemu nalaze samo čestice pozitivne i negativne i neutralne.

FRAKTAL je tako jedno sićušno zakrivljeno polje koje se stvori u ovim vezama molekula i njihovim atomskim orbitama. Ovde se radi o ekstremno malim veličinama koje tek odskoro nauka definiše. Ali da bi nešto postalo veliko, mora da počne da se formira u najmanjem. Tako se za devet meseci iz jednog sitnog ćelijskog impulsa u vodi formira beba i zatim čovek koji može izrasti i preko dva metra.

Ako sada za trenutak zamislimo univerzum koji je po svojoj prirodi električni (jer ima više čestica elektrona) i zamislimo svu materuju koja zapravo postoji u tim implodirajućim eterskim vrtlozima (sabijajućim virovima čestica), ono što mi vidimo od svemira je suštinski osnovni matriks (matrica) koji se sastoji od elektromagnetnih talasa koji se svi implodiraju (sabijaju se) u ono što mi vidimo kao materiju. Sama matrica se sastoji od geometrije protkanih Platonovih solida koji su zarotirani energetskim talasima. Kada se ovi talasi poređaju u grupe i uklope jedan u drugi, od ultradugih do ultrakratkih talasnih dužina, sve postane međusobno povezano, galaksije, planete, molekuli, atomi i subatomske čestice. Plazma (vakuum ili etar) je nulta tačka energije.

Ovakva teorija pokazuje da je jasno da vode može biti svuda gde ima kiseonika koji će se sjediniti sa dva atoma vodonika, da života može biti svuda po čitavom svemiru. U stvari, kiseonik koji mi udišemo izlazi iz utrobe Zemlje.

SABIRAJUĆI energetski efekat je i ono što mi opažamo kao gravitaciju (zanimljivo je da ni danas ne postoji precizna teorija o tome kako ona nastaje) što je posledica ne samo implozivnog "pakovanja" ovih talasa u materiji, već se oni ubrzavaju u svom kretanju kako bi dostigli superliminalne brzine. To su brzine iznad granice našeg opažanja.

"Da bi smo vizuelno dočarali ovaj sabijajući vir, treba zamisliti mali kovitlac koji nastane kada izvučemo čep iz pune kade i on privlači ka sebi sve. Upravo to čini vir (vorteks) elektromangente energije sa svim skalarnim vrednostima. (Ove vrednosti na skali idu od subatomskih i manjih veličina od kosmičkih veličina). On usisava materiju stvarajući gravitaciju. To je ključ za 'energiju nulte tačke' (energiju svemira) s obzirom da je u nultoj tački mirovanja gustina energije postala beskrajno visoka", opisuje Vinter.

Ruski naučnici ovo nazivaju i poljima "implodirajuće elektromagnetne energije" i ta polja uvrtanja se nazivaju torziona polja. Talas koji se uvija u nultu tačku energije je torzioni talas.


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije