Vezir je obukao novo odelo
07. 07. 2015. u 18:32
Rasim Delić: Iz Srebrenice su mi, u junu 1995. godine ovako govorili - imamo oružja, imamo snage da se branimo dva meseca, makar nas i Srbija napala

Dodik i Silajdžić
SRBIJA je oslobođena optužbi da je imala direktnog udela u tragediji u Srebrenici. Indirektno, pripisano joj je da nije sprečila masakr srebreničkih muslimana, u julu 1995. godine. Kad već nije bilo dokaza kako bi se Beograd teško optužio, nametnuto joj je da je "tadašnje političko i vojno rukovodstvo Srbije imalo uticaj na komandni i civilni kadar bosanskih Srba".
Ovih dana, kada se obeležavaju dve decenije srebreničkog zločina, kao i svih prethodnih godina, u julu, pojavi se neko da ponovo optuži Srbe i Srbiju. Ovoga puta, pojavila se britanska rezolucija o genocidu. U srpskoj prestonici najavljuje se i, nekakav performans da "potkuje" rezoluciju. Organizatori će pokušati da nove klipove ubace u točkove Srbije, pokrenute putem regionalnog pomirenja i suživota.
Kako bi zaživele težnje srpskog naroda iz Srbije u cilju da žrtve svih nađu svoj mir, neophodno je suočavanje sa prošlošću. Srebrenička strašna drama podsticana raznim performansima, fabrikovanjem laži, uvećavanjem broja žrtava - ima i drugu stranu. Ne samo onu o kojoj svedoče porodice stradalih Srba u Podrinju, već i u dokazima koje je, pre dve decenije, ostavio general Rasim Delić, komandant bosanske muslimanske armije.
"Iz Srebrenice su mi, u junu (1995) ovako govorili: imamo oružja, imamo snage da se branimo dva meseca, makar nas i Srbija napala". Nijedno svedočenje pripadnika 28. srebreničke divizije, koji su se probili do Tuzle posle pada Srebrenice, a svedočilo je, njih, više desetina - ni rečju - nije navelo da je bilo ikakvih napada sa teritorije Srbije. Da niko, od ovih svedoka, nije mogao da potvrdi da je sreo ili video vojnika ili starešinu oružanih snaga tadašnje Jugoslavije. Ili, da je početkom jula, kada se, nesporno, dogodio zločin u Srebrenici, u tome učestvovao bilo ko, ko je imao naređenje iz Beograda. Optužbe za pad Srebrenice, odnosile su se, uglavnom, na račun lokalnih gospodara života i smrti, ponajviše - Orića i njegove ekipe koji su zbrisali, a ostavili narod da strada. Optužbe su izrečene i na račun komande u Tuzli, u Sarajevu. Optuživano je i političko i vojno rukovodstvo, ali i međunarodna zajednica.
Iz stenograma i magnetofonskog zapisa sa 292. sednice Predsedništva Bosne i Hercegovine 11. avgusta, 1995. godine, na kojoj se ključna rasprava vodila o tome kako da se statusno organizuje BiH, pod kontrolom Sarajeva... Da li da se pristane na uniju, republiku, dve federalne celine, entitete, ili, neki novi, do tada u svetu nepoznati model... O tome je, dilemu, kako pokazuju stenogramske beleške, imao čak i vispreni Haris Silajdžić... Ali, porazno je, da je srebrenička tragedija o kojoj je i ovo predsedništvo zauzelo stav da je u Srebrenici stradalo, ne više od 3.000 ljudi - bila tekuće pitanje, rečju - uzgredo pitanje.
Predsedništvo je, kako nalazimo u stenogramu sednice i drugim dokumentima koji su nam dostupni, suočeno sa pritiscima svojih ljudi u ambasadama u Evropi, posebno, u islamskim zemljama. Vojni atašei otuda izveštavaju da im dolaze izbegli srebrenički borci, invalidi "sa ispruženim rukama, kao najveća beda i sirotinja i traže pomoć".
Članovi Predsedništva suočeni su sa pisanim i usmenim svedočenjima diplomatskih predstavnika da su "čak i privatno skupljali neki novac i davali tim ljudima... za proteze - po dve do tri hiljade maraka". Jedan ataše predočava Predsedništvu: mi te ljude nismo smeli da prepustimo samima sebi, s obzirom na to šta su uradili za našu zemlju.
Kako bi ovo suočavanje sa tragedijom Srebrenice detaljnije predočio, za reč se javio Nijaz Duraković. Suština njegovog izlaganja, prema stenogramskim beleškama sa sednice Predsedništva, bila je: Srebrenica je zatočenik tamošnjeg političkog rukovodstva, ali i nemara viših nivoa vlasti. Duraković je govorio da je srebrenički narod bio zatočenik nekolicine ljudi čija je uloga sporna i treba je ispitati. Kazao je da se priče svedoka o tome, u potpunosti poklapaju. Za čije račune su radili, nekome je jasno, a nekome i nije. Onima kojima to nije jasno, smišljeno zatvaraju oči. A, valjda će doći vreme da otvore i oči i dušu.
Duraković govori:
"Delegacija iz Srebrenice je bila kod mene ovde, u Predsedništvu. Ja sam, pre toga, o svemu upoznao predsednika (Izetbegovića). Pitali su me ljudi: šta ste vi preduzeli? Znamo da je Unprofor kriv, ali, ima valjda u tome i vaše krivice. Ja sam bio kod komandanta Delića u Tuzli. Pitao sam ga, onako, uz kafu: molim te, realno je da će četnici napasti na Srebrenicu. Srebrenica je najranjivija tačka. Šta si ti uradio, šta si preduzeo i, tako dalje... On je bio vrlo optimističan. Rekao mi je da imaju MTS (materijalno tehnička sredstva) da se krene, u slučaju da Srbija napadne. Ako napadne, dva meseca mogu da se brane. Da je čak sve isplanirano. Rekao mi je da su čak imali i neku vrstu vojne vežbe, simuliranog napada na Srebrenicu i da nema potrebe za brigu, jer imaju sav taj plan".
Srbija, kao što je poznato, nije poslala svoju vojsku na Srebrenicu. A nije ni mogla da spreči zločin, jer se o tome očigledno odlučivalo u "devetom krugu pakla". O vladarima tog kruga pakla, znaju i ptice na grani.
Uloga Nasera Orića je više nego ogoljena. Car se, posle pada Srebrenice, obukao u novo odelo...
Vraćamo se Durakovićevom izlaganju na 292. sednici Predsedništva. Zaključujemo da je bio "poslednji Mohikanac", koji je imao nameru da se krug najodgovorniji suoči sa stvarnom istinom pada Srebrenice. Duraković je svoje izlaganje, završio konstatacijom (prenosimo doslovno iz stenograma):
"Delić navodi koliko je materijalno tehničkih sredstava upućeno u Srebrenicu. Ko će da posvedoči da li je to, sve, tamo i stiglo? Faktički, s druge strane, Srebrenica je pala bez metka.
General Rasim Delić mu je odgovorio (prenosimo doslovno):
"U periodu zadnje godine, helikopter za snabdevanje municijom leteo je sedamnaest puta u Srebrenicu. Obezbedio je 384.000 metaka. Uglavnom, ekvivalentno, oko 500.000 metaka su tamo imali. Dostavljeni su im lanseri za protivoklopne projektile, preko četrdeset za RPDJ (raketne protiv desantne jedinice) sa preko dvesta granata, lanser za protivoklopna sredstva sa dvadeset raketa. Ponavljam, više nego što je čitava naša armija imala 1993. godine".