Kako prevariti lovca na laž
26. 10. 2015. u 19:05
U konceptu poligrafa postoji logički lavirint - da bi čovek dokazao svoju tvrdnju, prinuđen je da simulira iskrenost i time automatski postaje neiskren, iako je njegova tvrdnja istinita

Istina i samokontrola nisu ista stvar
POLIGRAF ne može, ali poligrafista može da se prevari. Svako ko tvrdi drugačije - laže. Zato istina dobijena testiranjem na "detektoru laži" na sudu nije dokaz. Poligrafista je čovek i kao takav podložan je manipulaciji, sugestiji, pritisku... Isto kao i onaj koji se testira.
Stručnjaci se ne slažu čak ni kada je procenat pouzdanosti poligrafskog testiranja u pitanju. Brojke idu od 50 do 90 odsto. Gornju granicu, naravno, zagovaraju ispitivači na ovim mašinama. - Verovatnoća tačnosti je ispod 70 odsto - smatra kriminolog Dobrivoje Radovanović. - On je dosta nepouzdan. Sudovi ga ne uzimaju kao dokaz nego više kao putokaz u kom smeru da vode postupak.
PROBLEM sa poligrafom su različiti tipovi ljudi. Postoje ličnosti za koje on ne znači ništa. Posebni tipovi ne reaguju na električne impulse i poligraf im ne može izmeriti emotivne promene. To je tip najokorelijih prestupnika i oni rado pristaju na poligraf, jer njihovu laž uređaj ne može registrovati. Ostali ljudi reaguju tako da svaka emocija izaziva električne impulse i poligraf ih registruje. Po srpskim, ali i zatvorima širom sveta "guta" se literatura iz psihologije, a posebno su u modi uputstva poput onog - kako prevariti poligraf!
Jedno od tih pravila glasi:
"U osnovi svega je autosugestija. Usredsrediš se na jednu tačku u sobi. Pažljivo kontrolišeš disanje. Nekoliko puta odbrojiš unazad od deset. Tako se dovedeš u meditativno stanje. Detektori laži ne mogu da razlikuju laž od istine. Mogu samo da beleže fizičke reakcije - ubrzan rad srca, skok pritiska, znoj, temperatura kože - koje izaziva emocionalni stres u činu obmane. Ako obuzdaš te reakcije, test će utvrditi da govoriš istinu".
PROTIVNICI primene detektora laži u krivičnim postupcima pozivaju se na niz teorija koje udaraju u same temelje autoriteta ovog uređaja i njegovog kredibiliteta. One se u najkraćem svode na pobijanje svih argumenata da se praćenjem reakcija organizma može pronići u psihu čoveka i utvrditi kada je on iskren, a kada nije. Pobornici antipoligrafske teze tvrde da je lociranje prisustva laži preko tela ispitivanog pogrešan koncept. Osnovna premisa poligrafa otkriva suštinsku kontradikciju, jer, kako tvrde, istina i samokontrola nisu ista stvar. Na društvenom nivou ideja detektora laži tretira se kao sasvim kredibilna, iako postoje i stručnjaci koji tvrde da poligraf suštinski ne otkriva ništa, ali ko ne prođe test biva proglašen za lažova. Čak i u njegovom osnovnom konceptu postoji logički lavirint - da bi čovek dokazao svoju tvrdnju, prinuđen je da simulira simptome iskrenosti. On time automatski postaje neiskren, makar njegova tvrdnja bila istinita.
Na sceni je, dakle, sukob shvatanja, ne samo oko kredibiliteta uređaja, koji kao i svaki ljudski izum ima svoje mane i limite, već i oko suštinskih vradnosti - laži, istine, iskrenosti... Na ovom planu polemiše se i oko shvatanja osnovnih načela logike, psihologije, medicine, kriminalistike...
NAJVIŠE diskusija izaziva preciznost poligrafa. Izvesni Geri Ridžvej je 1984. bio je optužen za ubistvo žene. Dao je iskaz na detektoru laži i uspešno je prošao saslušanje. Istovremeno, druga osoba koja nije bila čak ni na spisku osumnjičenih pala je na testu. Sa Ridžveja je to skinulo svaku sumnju da je on učinilac dela. Tek 20 godina kasnije on je priznao ubistvo, u međuvremenu je ubio još bar sedam žena.
Koliko poligraf ume da bude nekorisno, odnosno otežavajuće sredstvo svedoči i jedan američki slučaj iz 1986. godine. Bila Vegerla je cela država Vičita proskribovala, jer je pao na dva poligraf-testa u vezi sa ubistvom svoje supruge. DNK dokazi su kasnije dokazali da Vegerl nije bio kriv, i utvrdili da je zločinac serijski ubica po imenu Denis Rejder. Zašto je Bil Vegerl uporno padao na testovima ostalo je nejasno. Odgovor verovatno leži u sklopu njegove ličnosti. Ni najbolji stručnjaci ponekad ne mogu da proniknu u staze i bogaze duše čoveka.
POLIGRAF je od svog nastanka bio omiljeno sredstvo za rad bezbednosnih agencija, posebno vojnih obaveštajnih službi. Od kraja Drugog svetskog rata, bar šestoro američkih špijuna je uspešno prošlo poligraf, iako su svi radili kao dvostruki agenti. Među njima je bio i Aldrih Ejms, kontraobaveštajac i analitičar CIA, koji je osuđen 1994. jer je godinama špijunirao za Ruse. On je redovno prolazio na poligrafskim testovima CIA, a kasnije je objasnio da je veoma jednostavno uputstvo za uspeh dobio od Rusa:
"Dobro se naspavajte i odmorite, idite na testiranje opušteni i odmorni. Lepo se ophodite prema poligrafisti, sarađujte i pokušajte da ostanete smireni... Nema neke posebne magije. Stvar je u samopouzdanju. Samopouzdanje i prijateljski odnos sa poligrafistom, gde se vi smejete i ubedite ga da vam se dopada", objašnjavao je Ejms ruski metod varanja detektora laži.
VRHOVNI sud je u poznatom slučaju SAD protiv Šefera iz 1998. zaključio da "prosto ne postoji konsenzus po pitanju pouzdanosti poligrafa". I američka Državna akademija prirodnih nauka pre deceniju ocenila je da je poligraf kao metoda "nepouzdan, nenaučan, i pristrasan". Bez obzira na ovakve stavove institucija sa autoritetom detektoru laži se svake godine podvrgne oko 70.000 ljudi, koji se prijave za državne poslove, za čije je dobijanje obavezan uslov poligrafsko testiranje. FBI, CIA, i brojni policijski odseci uključujući LAPD i dalje koriste poligraf u ispitivanju osumnjičenih.
Suočen sa različitim pogledima naučnih autoriteta na prirodu i korišćenje lovca na laž i učestale sumnje u njegovu pouzdanost, Nacionalni istraživački savet Velike Britanije napravio je krupan korak u utvrđivanju pravog stanja stvari - uradio je reviziju naučnih dokaza vezanih za upotrebu poligrafa.
Na stolu su se našli policijski slučajevi, koji su stavljeni pod analitičnu lupu. Istraživanje ovih predmeta pokazalo je da je poligraf mogao da utvrdi krivicu u 83 do 89 posto slučajeva, kada je osumnjičeni bio zaista kriv. U slučaju nevinosti, situacija je bila unekoliko drugačija. Prilikom saslušavanja i testiranja nedužnih, pokazalo se, greške su neuporedivo češće, a procenat loših ocena kreće se od 11 i do čak 47 posto testiranih ispitanika. To znači da je rezultat poligrafskog ispitivanja veoma često bio "kriv", a da je izvođenjem drugih dokaza kasnije ipak utvrđena njihova nevinost.