Svako vreme ima vodilju
14. 12. 2015. u 18:41
Nacionalizam je podrazumevao slobodu nacije od unutrašnje tiranije ili strane okupacije, njeno pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini i svom bogatstvu i deli zajedničku kulturu

Zgrada Skupštine Srbije od 1882. do 1914.
NACIONALIZAM je predstavljao najvažniju političku ideju u Evropi 19. veka. Ukorenjen u sećanjima, zasnovan na jeziku, obrazložen i opevan u delima prosvetitelja i romantičara, nacionalizam je u vreme Američkog rata za nezavisnost, Francuske revolucije i Napoleonovih ratova stekao stvarnu političku snagu. Francuska revolucija nastupala je u ime dostojanstva "malih ljudi"; postali su građani, pripadnici nacije, sa pravom da odlučuju o njenoj sudbini i obavezom da je, kada je ugrožena, odbrane. Odbranom otadžbine, nacionalne države, štitili su, u stvari, svoja lična prava, koja su u njoj stekli. Od tada je, u sukobu sa apsolutističkim monarhijama i kolonijalnim imperijama, zasnovanim na tradicionalnim lojalnostima tronu, oltaru, privilegovanoj klasi ili rasi, nacionalizam nerazdvojan od ideja narodnog suvereniteta, liberalizma i demokratije. Podrazumevao je slobodu nacije od unutrašnje tiranije ili spoljne, strane okupacije; njeno pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini i svom bogatstvu; pravo njenih pripadnika da slobodno žive u svojoj otadžbini, da poštuju iste zakone, uživaju ista prava i dele zajedničku, od predaka nasleđenu kulturu.
DO KRAJA 19. stoleća nacionalizam će se suočiti sa suparničkim ideologijama, koje su se zasnivale na drugačijim vrstama pripadnosti. Imperijalizam je naglašavao rasni, socijalizam klasni, a klerikalizam verski identitet. Imperijalisti su gušili nacionalne pokrete u svojim kolonijama; socijalisti su pokušavali da nacionalizam potisnu iz središta političkog života; rimokatolička crkva je svoje "kulturne ratove" sa nacionalistima i liberalima započela već u vreme Francuske revolucije, da bi ih nastavila protiv tek stvorenih nacionalnih država, Nemačke i Italije.
Uprkos svemu, u dobu od 1878. do 1914, nije se moglo izbeći spajanje ovih ideologija sa nacionalizmom. Imperijalisti su ispovedali specifičan, rasistički šovinizam; Hana Arent, a u novije vreme Mark Mazauer, s pravom će tvrditi da je upravo imperijalistički rasizam, a ne liberalni i demokratski nacionalizam 19. veka, poslužio kao osnova zloćudnih ideja koje će izazvati dva svetska rata.
DRUGU internacionalu uništili su nacionalistički sukobi između samih socijalista. Klerikalne stranke kroz takozvano približavanje pape Lava XIII novim ideologijama prihvataju i nacionalnu ideju, ali ipak s najvećim žarom podržavaju imperije (habzburško, belgijsko, francusko kolonijalno carstvo) koje su nevernike Balkana, Afrike i Azije privodile rimokatolicizmu. U isto vreme, nacionalna ideja će, uprkos spajanju sa ovim ideologijama, sve do Velikog rata, ostati neodvojiva od demokratije i liberalizma. Konačno, uoči rata, nacionalizam je doživeo novi uspon i potvrdio se kao najsnažnija politička ideja u Evropi.
SRPSKA kultura i politika bile su deo ovih procesa; srpski intelektualci s kraja 19. i početka 20. veka pažljivo su pratili evropska kretanja. Radikal Dragoljub Pavlović, profesor opšte istorije na Velikoj školi, u knjizi Ujedinjenje Nemačke iz 1898. godine primetio je da "svako vreme ima svoju misao vodilju" koja "nije jedini, ali je najglavniji pokretač u političkome životu toga vremena", da bi zaključio: "Našim stolećem, dakle jednim delom Novoga Veka, gospodari narodnosna ideja".
Naprednjak Stojan Novaković, pripadnik starije generacije sa značajnim uticajem na tumačenja nacionalne ideje u dobu 1903-1914, u intervjuu uredniku budimpeštanskog lista Pester Lloyd, neposredno posle aneksije Bosne i Hercegovine, rekao je da je "nacionalistička ideja - ideja veka", i da "glavna slabost Austrougarske jeste i ostaje to što nije država nacionalistička (nacionalna država - prim. M. K.), već što se u njoj jedne narodnosti svima sredstvima uzdižu iznad ostalih" (Novaković [1910] 1972: 349).
SOCIJALISTA i samostalac Jovan Skerlić će 1912, pozivajući se na francuskog istoričara Šarla Senjobosa, tvrditi: "XIX vek je bio vek narodnosti, sav ispunjen nacionalnim komešanjima i ratovima". Naredne godine, uoči Velikog rata, Skerlić je pisao:
"U drugoj polovini 19. veka izgledalo je da politički i socijalni problemi potiskuju u stranu nacionalni problem, i u unutrašnjim borbama, političkim i socijalnim, nacionalizam je bio od sporednoga značaja. Od početka 20. veka stvari u Evropi su se iz osnova promenile. U velikoj borbi koju nacije vode za opstanak, u opštoj državnoj i nacionalnoj nesigurnosti i u predosećanju jedne velike međunarodne borbe, narodi stavljaju na prvo mesto svoj životni interes, svoju nacionalnu osobenost, i Evropa je ušla u period oštrih nacionalnih borbi kakve su bile pred 1848. godinu".
Osim što je pokazao da je imao dobar uvid u evropska zbivanja, Jovan Skerlić je ovde, sasvim očigledno, obrazlagao i svoje okretanje od socijalizma ka patriotizmu i nacionalnoj ideji.
ISTORIJA nacionalizma, kao evropskog i svetskog fenomena, i danas se opire konačnim tumačenjima; to se može reći i za istoriju srpskog nacionalizma. Milorad Ekmečić, je u svojim istraživanjima istorije južnoslovenskih nacionalizama i srpske nacionalne ideje u 19. veku, primetio da različiti narodi i njihovi jezici postoje od samih početaka pisane istorije, kao i da postoji mnoštvo dokaza o uobličenom srpskom identitetu u srednjem veku. Mauricio Viroli pronalazi republikanski patriotizam već u staroj Grčkoj i u Rimskoj republici, i prati njegovu sudbinu, preko Makijavelija i Macinija, do danas . Pojam "nacija" i prve izraze nacionalnog osećanja u Engleskoj i Francuskoj, Dominik Šnaper vidi u 13. veku. Entoni Smit pronalazi "etnije", kao preteče nacije, pa i same nacije, već u starom veku.
Ruski, engleski, francuski i škotski nacionalni identitet "hijerarhijskog tipa", povezan s delovanjem države i feudalnih elita "odozgo", Entoni Smit vidi u poznom srednjem veku. Smit naglašava da Stari zavet nije samo dokument o postojanju nacije u drevnim vremenima, nego i sveprisutni uzor i obrazac; počevši od doba reformacije, naročito je snažno uticao na stvaranje "zavetnih nacija", ujedinjenih verom, kultovima, pa i mitom o "izabranosti". Najbolji primeri za to bili su Kromvelovi puritanci, holandski pobunjenici protiv Habzburgovaca, švajcarski i američki kalvinisti.