Nacionalna solidarnost

JOVAN Skerlić je sve do Aneksione krize i članka "Obnova naše rodoljubive poezije" reč "nacionalizam" koristio kao sinonim za "šovinizam"; pozitivna osećanja povezanosti s otadžbinom nazivao je "patriotizam" i "rodoljublje". "U Obnovi naše rodoljubive poezije" već se pominju "nacionalna solidarnost" i "nacionalno osećanje", da bi u tekstu "Stogodišnjica Dositeja Obradovića" (1911) "nacionalizam" izgubio negativan prizvuk. Kako smo videli, do 1914. godine Skerlić će postati ideolog onoga što je nazivao "današnjim nacionalizmom".

I GENERACIJE srpskih intelektualaca vidljive u javnom životu Bosne i Hercegovine posle aneksije pojmu "nacionalizam" davale su pozitivan smisao. Risto Radulović je, istina, primećivao da se u Francuskoj pojam "nacionalizam" odnosio na "klerikalne, antisemitske, legitimističke" stranke, koje su po zlu upamćene u Drajfusovoj aferi, ali i da je isti izraz u Italiji poprimio pozitivno značenje. "Nacionalista je čovjek koji osjeća ponos svoje rase, i svoje kulture, i pripravan je da brani zemlju od stranaca" - pisao je Radulović, dodajući, ipak, u duhu ideja Đozue Kardučija, i žudnju za "slavom" i "veličinom": "Nacionalista ljubi svoju zemlju, ne iz utilitarističkog računa, nego lijepim oduševljenjem zaljubljena mladića i želi da je slavna, da je velika."

SKERLIĆEV uticaj bio je jasno vidljiv već u prvoj rečenici političkog programa koji je 1912. sastavio Dimitrije Mitrinović, pod naslovom "Prva redakcija opšteg programa za omladinski klub Narodno ujedinjenje": "Temeljna i centralna zadaća kluba jeste propaganda filosofije nacionalizma uopšte, uz naročito propagandu radikalno demokratskih političkih doktrina: sve to u svrhu da bi se osnažila srpsko-hrvatska nacionalna duša."

ĐACI pristalice srpsko-hrvatskog ujedinjenja u Sarajevu, "Srbo-Hrvati", među kojima su se nalazili Gavrilo Princip i Ivo Andrić, od 1911. su se zvali "naprednjacima". Princip je jednom prijatelju pisao da su oni sledili Mitrinovićev program, nasuprot "nekim individuama i opskurantima Jašinim", misleći, pritom, na Jašu Tomića. Većina srpskih đaka u Sarajevu je zaista, umesto jugoslovenske, podržavala srpsku ideju, u duhu Tomićevih tumačenja, i nazivala se "radikalima" i "nacionalcima". Od 1912. godine, "naprednjaka" je, međutim, bilo sve više; od 1913. oni su se nazivali "Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina". Konačno, na suđenju 1914, Gavrilo Princip je za sebe govorio da je "nacionalista", podrazumevajući pod tim integralno jugoslovenstvo: "Ja sam nacionalista Jugosloven i težim za ujedinjenjem svih Jugoslavena u koju bilo državnu formu i da se oslobode od Austrije."

U DOBU 1903-1914. dovršen je proces pretvaranja srpske "zavetne nacije", zasnovane na veri, kultovima i predanju, u "republikansku naciju" koja je svoja uporišta pronalazila u narodnom suverenitetu, vladavini prava i demokratiji. Pri tome, ona je zadržala mnogo odlika "zavetne nacije"; u isto vreme, kako smo videli, bilo je i nastojanja da nacija bude ustrojena na osnovu "hijerarhijskog" modela.

U SHVATANjIMA najuticajnijih srpskih intelektualaca i ideologa ovog doba, i pored sve raznovrsnosti kriterijuma za određivanje nacionalne pripadnosti, "subjektivna merila" su ipak preovlađivala. Iz njih je proisticalo i uverenje da se nacionalni identitet može, do određene mere, menjati, i da se na taj proces može svesno uticati. Posebno značajan bio je princip "slobodne volje". Među "objektivnim merilima" jezik je bio ubedljivo najvažniji. Slabljenje verskih vezanosti i simbola, i usvajanje "slobodne volje" i jezika kao merila pripadnosti, olakšavali su okretanje srpskog nacionalnog pokreta ka jugoslovenskoj ideji.

SLOBODA ličnosti i demokratija bili su ne samo sredstva "pravljenja nacije", već i zaštitni znak srpskog nacionalnog pokreta. Takvo, liberalno usmerenje bilo je, opet, olakšano i podstaknuto sukobom sa autoritarnom vladavinom poslednjih Obrenovića i samoodbranom pred kolonizatorskim pritiscima konzervativne, feudalne Austrougarske. U tom povezivanju nacionalne ideje sa individualnim pravima i demokratijom postojala je potpuna saglasnost između pripadnika najvažnijih srpskih političkih struja, od samog kralja Petra Karađorđevića do socijalista i "samostalaca" Jovana Skerlića i Jovana Cvijića, "starih radikala" Nikole Pašića, Milovana Milovanovića, Svetislava Simića i Ljubomira Jovanovića, liberala Slobodana Jovanovića i naprednjaka Stojana Novakovića. Individualna prava, verska tolerancija, socijalna pravda, demokratija - ta načela bila su nerazdvojna od srpstva i u tumačenjima banjalučkog tribuna Petra Kočića, mostarskog novinara Riste Radulovića, sarajevskih mladobosanaca, novosadskih radikala, zagrebačkih "samostalaca" i cetinjskih "klubaša".