Hrabrost i humanost kapetana Lekića
13. 02. 2017. u 18:02
U đakovičkoj bolnci, centru zaraze od variole, u bolesničkim sobama je bilo izuzetno vruće. Toliko vruće da su se svi znojili, a od silne toplote i naočare su se maglile

Uobičajena slika na ulasku u bolnice za vreme epidemije
KADA smo helikopterom stigli iznad Đakovice pilot je odlučio da se spustimo na teren lokalnog fudbalskog kluba. Tamo smo zatekli neku decu koja su "pikala" fudbal. Pitali smo ih kako da izađemo sa terena. Oni su nam odgovorili da je stadion zaključan, a da su oni preskočili ogradu. Onda smo ih pitali gde je bolnica. - Tamo gore uz reku - odgovorio je neko od njih na srpskom jeziku ali sa albanskim naglaskom.
- Kako ćemo sada - pitao sam kapetana.
Vertikalno, kao što smo i došli. Ponovo smo ušli u letilicu i seli na svoja mesta.
Zabrujali su snažni motori uz sve brže okretanja elisa. Helikopter se odlepio od travnate površine, podigao na 100-150 metara visine i ugledali smo rečicu. Pošli smo uzvodno. Najednom smo ugledali neke ljude u belim mantilima koji su se kretali između zgrada. Bila je to karantinska bolnica za područje Kosova, odnosno Metohije.
Kapetan je pogledom tražio zgodno mesto za sletanje. Odlučio je da je najbolje da sleti u njivu sa detelinom ispred glavnog ulaska u bolnički kompleks.
IZNELI smo svoj prtljag sa pripremljenim materijalom za uzimanje uzoraka od bolesnika i komplete zaštitne odeće.
Ljudi koji su dole šetali, videli su da se spustio helikopter. Tu je bilo osoblje bolnice koje se našlo da nam pomogne. Verovatno im je telefonom javljeno da dolazimo. Poneli su nam prtljag do ulaska u karantinsku zgradu.
Pre nego što smo se udaljili od letilice - kapetan nam je doviknuo:
- Požurite nazad. Moramo hitno da se vratimo, dolazi nevreme. Obavite posao brzo.
Na vratima su nas dočekali profesor dr Miomir Kecmanović, zvani Keca, i docent dr Vojislav Šuvaković Šule. Profesor me je odmah pitao da li sam mu doneo hiperimuni gamaglobulin. Odgovorio sam potvrdno.
On je iznenada sredinom meseca krenuo u Đakovicu, a da nije stigao da primi ovaj imunoglobulin kao zaštitu, a ni da dobije vakcinu. Docent Šuvaković je skoro bio u nekoj zemlji gde je bilo variole, pa je bio takoreći zaštićen, vakcinisan.
Koleginici i meni je to bio osmi dan od revakcinacije. Inače, meni se već napravila ubrzana promena na ruci gde sam aplikovao vakcinu. Po tome smo pretpostavljali da je počeo da se stvara imunitet. Međutim, opreznost je i dalje bila potrebna u vidu kompletne zaštite (oblačenja).
- Došli smo da uzmemo materijal od vojnika - rekao sam profesoru Kecmanoviću pružajući mu gamaglobulin.
- To nije variola, klinički je jasno da se ne radi o boginjama. Vojnik je tu negde, šeta po krugu. Nije potrebno da se od njega uzima materijal, već od drugih bolesnika - rekao mi je profesor Kecmanović.
Ne znam kako sam izgledao tog trenutka.
Ja sam vojnik, oficir JNA u rezervi, došao sam da izvršim određeni zadatak, a profesor hoće da me spreči u tome. To ne smem dozvoliti.
Verovatno sam bio veoma uzbuđen i neprijatan.
- Imam naređenje Saveznog štaba za borbu protiv variole, zato smo dobili helikopter JRV da dođemo ovde, molim vas da se odmah pronađe vojnik i dovede u prijemnu ambulantu. Ne mičem odavde dok ne izvršim zadatak - odgovorio sam.
PROFESOR Kecmanović Keca, koji je bio upravnik ove karantinske bolnice, obratio se nekom od osoblja i naredio da se vojnik pronađe i dovede.
Vojnik je došao, uzeo sam materijal i zapakovao ga u ručni frižider.
- Radmilo, kako to razgovaraš sa profesorom - ukorila me je koleginica Lula.
- Mi smo dobili helikopter i po ovakom vremenu krenuli u neizvesnost da bi se znalo da li je vojnik (a samim tim i JNA) zaražen variolom, a on (profesor) da mi to onemogući, to je nedopustivo - ljutnuo sam se ja.
Sutradan, kada je matrijal pregledan, stvarno se pokazalo da vojnik nije zaražen variolom. To je značilo i da je vojska bezbedna, čista.
Profesor Keca je bio u pravu. Ali i ja sam bio u pravu. Kada u drugim slučajevima proveravamo svaku sumnju, onda to treba prvenstveno uraditi u vojsci. Zadatak je bio izvršen.
Inače, pre nego što smo pošli da ovo završimo, pitao sam našeg šefa dr Boškovića:
- Ako dođe do nekog problema, ko je šef od nas dvoje?
- Pa vi, Radmilo, epidemiolog naravno - bio je izričit Bošković.
Zato i nisam dozvolio da koleginica popusti profesoru i da ne uzmeno materijal od vojnika.
UZELI smo materijal i od novih bolesnika, najtežih i klinički nejasnih. Sećam se da mi je bilo veoma vruće u bolesničkim sobama, da sam se znojio, a naočare su mi se maglile. U jednom momentu sam ih ljutito strgao s lica i bacio na pod. Šta god da se dogodi - neka se dogodi. (Teorija da se infekcija može preneti i preko vežnjače iz vazduha).
Domaćini su nas i pored ovog incidenta ponudili nekim osveženjem, ali smo mi odbili, sećajući se šta nam je rekao kapetan vazduhoplova. To se koleginici očigledno nije sviđalo, ali se šef mora slušati.
(Desetak godina kasnije, na jednoj večeri, negde u Bosni, posle nekog simpozijuma, profesor Kecmanović i ja smo spomenuli taj događaj i dogovorili se da to prevaziđemo i zaboravimo. Tim povodom smo nazdravili uz vino).
Ušli smo u helikopter, zabrujali su motori i kapetan Lekić je lagano podigao letilicu na putnu visinu. Domaćini, kojima je to od početka karantina bio prvi kontakt sa Beogradom odnosno Beograđanima, ostali su dole očigledno tužni što i oni ne idu sa nama.
Pre ulaska u helikopter bacili smo još jedanu garnituru (sloj) mantila i maski, da za svaki slučaj viruse ne unesemo u letilicu. Da se osoblje helikoptera oseća bezbednije.
LETELI smo iznad Lebana niz Južnu Moravu, objašnjavao mi je avio-mehaničar. Mrak se već uveliko spuštao. Palile se sijalice u naseljima ispod nas, a kada smo došli do niškog aerodroma, bio je već potpuni mrak. Kapetan Lekić nam je saopštio da ima naređenje da nas tu ostavi da prenoćimo u nekom hotelu. Sleteo je na pistu i natočio gorivo.
Posle petnaestak minuta, kapetan nam je rekao da uđemo u letilicu i da je on doneo odluku da letimo za Beograd.
Mi nismo znali, a kapetan Lekić jeste, da je na području Beograda duvao jak vetar olujne jačine, i da je zato bila preporuka kontrole leta da ostanemo u Nišu.
Posle sam ga pitao:
- Zašto nismo ostali u Nišu, kada nam je tako preporučeno?
- Kada sam pogledao vas dvoje samo u mantilima, onako umorne, bilo mi je žao da vas ostavim - odgovorio je.
- Hvala, kapetane Lekiću, ali vi ste mnogo riskirali takvom odlukom - zahvalio sam mu se.
Kada smo počeli da se približavamo vojnom aerodromu Batajnica, primetio sam snažne, jake reflektore koji su nas obasjavali sa piste. Na mestu sletanja, odakle smo i krenuli, bilo je sve pripremljeno za prinudno sletanje. Tu su bila vatrogasna kola, sanitetsko vozilo, sve za "ne daj bože".
Tek tada sam shvatio u kolikoj smo se opasnosti nalazili. Koliko je kapetan Lekić bio hrabar i human čovek.
Mile
13.02.2017. 21:03
Jedna od osnovnih karakteristika , mozda nekada i prednosti , svake nase armije , pa i JNA je bila i ostala Improvizacija .
Komentari (1)