Dogodio se osmi nervni slom

Miša Aleksić i Vesna Pantelić

05. 08. 2017. u 17:20

Cenzori Radio-televizije Beograd 1986. godine doneli su odluku da balada "Prokleto sam" nije podobna za emitovanje zato što u samoupravnom socijalizmu "nema otuđenja i niko nije usamljen"

Догодио се осми нервни слом

SARADNjA Slađana Milošević, Bora Đorđević, Edi Grant i Oliver Mandić

POČETKOM 1986, Bora je imao tu čast da se njegovo ime pomene na sednici Komisije Predsedništva CK SKJ za informativno-propagandno delovanje.

- Pesma Bore Đorđevića "Skini sa očiju paučinu, anđele" izabrana je za hit godine - rekao je Stevan Stanojević, pukovnik JNA. - Sa svim onim porukama koje su u pesmi, pitam se je li to naš jugoslovenski hit. Valjalo bi razmisliti i o psovkama koje se mogu čuti u njegovim pesmama, a kad gledam njegovu "odbranu ulice", ja kao profesionalni vojnik samo mogu da pitam komuniste u TV Beograd: je li to kritika našeg stanja i odgovara li nam to?

Samo četiri godine ranije, zbog osude SUBNOR-a, grupa je doživljavala harangu po medijima, ali ih je štampa ovoga puta uglavnom branila. U "Dugi" je izašao tekst u kome je napisano da je diskutant, zanemarujući činjenicu da nije pogodio ni naslov pesme, s primedbom zakasnio godinu dana, jer je album "Istina" objavljen u martu 1985. i razgrabljen u više od sto hiljada kopija, kao i da je malo neobično da se na sednici takvog tela lome koplja o tome šta je jugoslovenski hit 1985. Ipak, raduje podatak da je obavešten o tome da je pomenuta numera u programu Radija 202 izabrana za hit godine.

Što se "odbrane ulice" tiče, reč je o gostovanju "Riblje čorbe" u "Beogradskom programu" TV Beograd. Naime, pesma "Nemoj da ideš mojom ulicom", sa novog "Čorbinog" albuma "Osmi nervni slom", zahtevala je i nekakvu vizuelnu obradu teksta u kome Bora preti nekadašnjoj devojci da ne ide njegovom ulicom jer će je "skratiti za glavu". Članovi grupe su uzeli raznovrsno oružje iz fundusa televizije i mlatarali puna tri minuta po studiju uživo zabavljajući gledaoce. Bila je ovo odlična reklama za "Čorbin" sedmi studijski album "Osmi nervni slom", objavljena u februaru 1986, u produkciji Kornelija Kovača.

"Kad smo već kod naslova", primećuje autor teksta u "Dugi", "i on je direktno sumnjiv: šest (republika) plus dva (socijalističke autonomne pokrajine) daju osam. Mislite li da je to osmi baš slučajno? I zašto nervni slom? Ko ga je doživeo? Zbog čega? Je li to kritika našeg stanja? I zašto slom kad se mi nikad nismo predavali? Otkud nervni? Znači li to da smo izgubili živce? Ili..."

Još komičnija situacija nastala je kada su neke radio-stanice neformalno, bez papira, računajući da je strah urednika i saradnika dovoljan, zabranile gotovo sve pesme sa "Osmog nervnog sloma". Na primer, balada "Prokleto sam", u kojoj gostuje glumica Ana Kostovska, nije bila podobna zbog toga što su cenzori zaključili da u samoupravnom socijalizmu "nema otuđenja i niko nije usamljen". Da zbrka bude kompletna, Beograd 202 emitovao je isključivo pesmu koja je smetala pukovniku Stanojeviću - "Nemoj da ideš mojom ulicom", dok se na ostale gledalo kao na nepristojne ili opasne. Pogotovo opasnom smatrana je "Južna Afrika '85 (Ja ću da pevam)" sa stihovima "Napisali ustave, da mozak zaustave, napisali zakone, da se bolje zaklone" ili "Eno ide istina, dronjavo obučena, grbava i mršava, krvava, pretučena", kao i refrenom koji je pozivao na otpor i neposlušnost: "A ja ću da pevam, makar i promuklo, a ja ću da pevam, kud puklo da puklo". I, najzad, stih koji je najviše remetio socijalističku idilu "Radnici i radnice, ne budite gladnice, uvek ima kol'ko treba, govana i hleba".

ZAŠTO BAŠ BROJ OSAM MNOGO se raspravljalo i spekulisalo zašto baš "Osmi nervni slom", ali Miša Aleksić tvrdi da je jedina prava istina to što je "Čorba" pre te ploče objavila šest studijskih albuma i jedan uživo, pa je na redu bilo nešto pod rednim brojem osam. "Nervni slom" se odnosilo na porođajne muke za svaki njihov album, u situacijama koje su ih bukvalno dovodile pred nervni slom. Da bi utisak takvog nervnog sloma bio potpun, pobrinuo se njihov drugar i slikar Vladeta Andrić, koji im je poklonio maestralan rad na kojem je u SF maniru prikazana eksplozija ljudske glave. Bio je to ujedno prvi album "Riblje čorbe" na kom Jugoslav Vlahović nije uradio prednje korice, ali jeste dizajnirao sva ostala rešenja za "Osmi nervni slom".

- Ipak, po mnogo čemu se jedna pesma sa "Osmog nervnog sloma" izdvojila od ostalih - govori Miša Aleksić. - U godinama koje dolaze, ona je bila i biće nezaobilazni deo našeg obimnog repertoara. Uvek je očekivana i dočekivana na koncertima "Riblje čorbe" u posebnom raspoloženju. U mnogim intervjuima u kojima sam proteklih 30 i više godina imao prilike da učestvujem, redovno su mi postavljali isto pitanje - koja vam je numera "Riblje čorbe" najdraža? Moj odgovor je uvek bio isti i do danas se nije izmenio: "Amsterdam".

Sve je počelo sredinom prohladnog decembra 1985, kada je Bora pročitao Miši tekst pesme "Amsterdam", što je bio deo njihovog uobičajenog rituala. Napisao ga je u opuštenoj atmosferi ovog holandskog grada, na papirnoj salveti jednog tamošnjeg kafea. Obojica su u tom gradu bila u više navrata i nosila lepe uspomene. Miši se dopao Borin duhovit, vedar i pozitivan tekst, pa mu je rekao da će komponovati muziku za njega, jer to niko bolje neće moći da uradi. Kada su "Amsterdam" prvi put odsvirali na probi, svima je bilo jasno da je to - to. Nikakve dodatne intervencije i korekcije nisu bile potrebne. U januaru naredne godine, Bora i Miša su, u glavama zavučenim u jakne, cupkali na hladnoći ispred "Studija 5", ne bi li se zagrejali dok su čekali ostale da dođu. Ugledavši već pomalo oštećeni reklamni plakat zalepljen na obližnjem zidu, Miša je rekao Bori:

- Hej, Boki, vidi ovo! U Beogradu gostuje Edi Grant. To je onaj što je nekad pevao Baby come back. Ima koncert u "Pioniru". Hoćeš da idemo da ga gledamo?

- Obavezno - odgovara Bora kroz zube i nekako nevoljno.

- Dobro, a šta misliš da ga dovedemo u studio da čuje neku našu pesmu? Ili, možda, čak nešto i otpeva s nama? To bi delovalo baš efektno i idealno za reklamu našeg novog albuma...

Bora u prvom trenutku nije ništa rekao, ali se nasmešio. Za one koji ga ne poznaju, kod njega je velika razlika kada se nasmeje i kada se nasmeši. U prvom slučaju značilo bi da je izvaljena neka glupost, a u drugom da je zainteresovan i da mu je tako neki crv ubačen u glavu. Onda se ozareno obratio Miši:

- Da, da, da... "Amsterdam!" Neka otpeva on s nama sami kraj pesme. Ili možda da još nešto dodam? Ne znam, mada mislim da bi to zaista bila opasna fora.

Dan pred koncert, Edi Grant je stigao u Beograd. Bora je osmislio plan i saopštio ga Miši. Glavni za dovođenje Granta bio je Radomir Krkić, direktor tadašnjeg "Jugodiska", koji je objavljivao Edijeve ploče u Jugoslaviji. Preko njega će Grantu dostaviti komplet "Čorbinih" ploča, kao i Borinu knjigu, kako bi shvatio da je reč o specifičnom sastavu, a ne nekim bezveznim muzičarima.

- Zamolićemo ga da posle koncerta svrati onako malo do našeg studija i čuje "Amsterdam" - pričao je Bora. - Ne mora on ništa da peva, samo da je presluša, bar u prvom trenutku. Pripremiću mu i tekst na engleskom, pa ako mu se dopadne, tu smo. Može odmah da stane pred mikrofon. More, samo da uđe u studio, a onda... Ako je normalan, shvatiće šta pred sobom ima i tada će sve biti okej. Šta misliš?




SUTRA: PRIČA O LjUBAVI OBIČNO UGNjAVI

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije