Srbija je umorna od lidera

Rade Dragović

14. 09. 2017. u 18:06

Govornici na sednici su se ređali. Ulazilo se i izlazilo iz sale. U holovima su trajala ubeđivanja, natezanja, raspitivanja. Bilo je članova Centralnog komiteta koji su došli sa dva govora u džepovima

Србија је уморна од лидера

Dušan Čkrebić i Ivan Stambolić u pauzi Osme sednice

PITANjE koje je poput oblaka od magle lebdelo velikom salom Skupštine Srbije 24. septembra 1987. godine bilo je: Ivan ili Sloba? Trka je bila neizvesna, a samo malobrojni mogli su da pretpostave konačan ishod Osme sednice. Bilo je članova Centralnog komiteta koji su zato na zasedanje došli sa dva govora u džepovima od sakoa. Jedan "stambolićevski", drugi, za svaki slučaj, u korist Miloševića.

U mučnoj i napetoj atmosferi ljudi su trpeli veliki pritisak. Sednica se odužila duboko u noć. Govornici su se ređali, većinom napadajući Dragišu Pavlovića. Ulazilo se i izlazilo iz sale. U holovima su trajala došaptavanja, ubeđivanja, natezanja, raspitivanja... U kancelarijama na gornjim spratovima zvonili su telefoni. Pojedini su na ivici živaca izlazili na hodnik i vikali. Bunili se protiv orkestrirane kampanje, lobiranja i ucenjivanja. Situacija se svaki čas menjala, ka jednoj ili drugoj opciji. Prema tome su se određivali i drugovi. Bilo ih je koji su menjali stranu i više puta tokom dana.

ALEKSANDAR Bakočević, na primer. Iako talentovan za procenjivanje ko je jači i kome treba prikloniti glavu, neočekivano je u predvečerje raspleta, podržao Stambolićevu struju. Kada je ishod bio na vidiku brže-bolje se ispravio i digao ruku kako je vođa u usponu i očekivao.

"Niko nema pravo na usporavanje, razvodnjavanje, kočenje. Moramo imati kristalno jasne ocene i na njima zasnovati svoja buduća opredeljenja. Podržavam predlog Predsedništva o smeni Dragiše Pavlovića", vadio se za govornicom Bakočević, koji će se u godinama koje predstoje naći na bezbroj visokih funkcija u Miloševićevom režimu. Sa javne scene odjavio se tokom bombardovanja 1999. godine kada mu je na iznenađenje javnosti u činu general-majora u rezervi poverena dužnost glavnog moraliste Generalštaba Vojske Jugoslavije. Ostalo je zapisano i da ga je lucidni Mihiz poredio sa sapunom - "čvrsto ga držiš u rukama, a stalno ti isklizava".

Nepromenljiv na Osmoj sednici bio je samo Milošević. Bez grimase i promene tona suvereno je vladao situacijom mirno sedeći na visokoj stolici predsedavajućeg. A iza njega ukrštene trobojke sa petokrakama i bronzana Titova bista. Pozicija po meri čoveka koji je u sebi video njegovog naslednika i čuvara države.

JOSIP Broz, njegov lik i delo, bio je tema i na ovom zasedanju. U ime Titove politike napadan je Dragiša Pavlović, kome Milošević nije mogao da oprosti rečenicu o olako obećanoj brzini rešavanja kosovskog problema.

Inteligentan i vispren uprkos nepovoljnom odnosu snaga, Pavlović je shvatio da nema čemu dobrom da se nada posle glasanja. Od svoje odbrane napravio je svojevrsnu tribinu na kojoj je još jednom ukazao da srpski nacionalizam prodire u Savez komunista, pominjao je tihu rehabilitaciju Aleksandra Rankovića u Partiji, upirao prst u beogradske novine, "Politiku" pre svega, zbog raspirivanja tenzija oko Kosova...

"Nijedan društveni problem nikada nisu uspešno rešavale pregrejane emocije. To je dobro poznato. Ali kolektivni emocionalni naboj pre ili kasnije dovodi i do kolektivnih emocionalnih pražnjenja eksplozija, dajući privid velikih događaja", u sitne sate upozoravao je Pavlović.

"Miloševićevci" su se čvrsto držali svoje unapred pripremljene matrice. O njoj najbolje govori istup Ljubine Marković, jedne od zaboravljenih antiheroina Osme sednice. Verbalni plotun demagogije ispalila je na Stambolića i već proskribovanog Pavlovića.

"Način razgovora Dragiše Pavlovića nije u redu, nije komunistički, nije samokritički. Kao član CK i kao komunista ne mogu da prihvatim ovo što govori. Svojom diskusijom iritira ljude i krajnje odbranaški se ponaša. Nijedne reči o onom jadnom narodu na Kosovu koji teško živi i koji se muči. Mi to dobro znamo i ja neću o tome da govorim", žestila se Markovićeva.

AZEM VLASI UZ MILOŠEVIĆA MNOGIMA je na Osmoj sednici zapala za oko pasivnost članova CK Albanaca sa Kosova. Njihov neformalni lider Azem Vlasi bio je vidno rezervisan. Tokom glasanja njegova grupa većinom je bila uzdržana, što je Miloševiću savršeno odgovaralo. Upola glasa širile su se spekulacije da je Sloba sa Albancima dogovorio podršku. Azem Vlasi je u kasnijim intervjuima objašnjavao da je u to vreme bio već žigosan i da bi svojom podrškom Stamboliću više napravio štetu, nego što bi mu pomogao. "Mi smo propagandno uveliko bili satanizovani. Istina, insistirao sam kod Vojvođana da bez naše hipoteke budu aktivniji, jer će sa ovom sednicom početi mnoga zla koja ćemo svi osetiti. Odgovorili su mi da je to "njihova unutrašnja borba za vlast i da se neće mešati", pričao je Vlasi.

ZA RAZLIKU od mnogih koji su Ivana gađali posredno, preko Dragiše, Dušan Čkrebić ciljao je pravo u metu:

"Ivan nije odoleo iskušenju liderskog ponašanja. Srbija je umorna od raznih lidera i novi joj ne trebaju. Praviti paralele od strane Ivana Stambolića, tražiti za sebe opravdanja neukusno je, neskromno, neodmereno i možda bolje govori o ličnosti Ivana Stambolića i njegovim ambicijama nego mnogo šta drugo što je u svom izlaganju izneo."

Milošević je mogao da sebi dozvoli luksuz i dozvoli demokratske polemike u kojoj je svako mogao da kaže šta misli. Sasvim suprotno perjanicama njegove politike govorili su "stambolićevci" Špiro Galović, Vukoje Bulatović, Vaso Milinčević, Ivan Stojanović, Ljubinka Trgovčević, Momčilo Baljak, Brana Milošević, Radmilo Kljajić, general Milosav Đorđević, Branislav Ikonić... Iznerviran Čkrebićevim govorom problem je ogolio do kraja Vukoje Bulatović. U partijski život, po njemu, uselio se duh lukavosti, perfidnosti, pa i podmetanja i saplitanja.

"Drug Čkrebić u političkom životu Srbije više je od 30 godina i tolike godine je sarađivao i sa Ivanom Stambolićem. Ako je Ivan već takav kavim ga smatra mogao je to i ranije da kaže", odgovarao je Bulatović.

U ODBRANU Pavlovića i Stambolića stao je i Vaso Milinčević. Govorio je o Miloševićevoj sklonosti da sve drži u svojim rukama, da postavlja na važna mesta u partiji lojalne nesvršene studente i atmosferi neprestane potrage za neprijateljima.

"Nije tako bilo ni u vreme Agitpropa. Ako imamo toliko neprijatelja, jedini je zaključak da ćemo se sprijateljiti sami sa sobom, što će reći da smo sami sebi dovoljni i omiljeni."

Zanimljiv govor je održala i Ljubinka Trgovčević. Ona je, predviđajući buduće događaje, navela da je na delu proces stvaranja nove partije, autoritarne po karakteru, koja želi da sa članstvom komunicira putem dekreta i saopštenja za javnost. Bila je to jasna kritika Miloševićevog stila vođenja politike.

"Bojim se da se vraćamo na odavno prevaziđene metode i ne želim da se koristeći ih pozivamo na Tita. To je moglo da se primeni u nekim davnim vremenima dok je on bio živ. Pitam se da li možemo da nastavimo tako da radimo s obzirom na to da se broj sumnjivih ljudi uvećava stalnom progresijom. Pitanje ko će još doći na red radi jedne ili druge reči, a da se ne sasluša, da se ne sastavi radna grupa, što je uvek bio partijski metod. Ovakav način rada podrazumeva da smo svi sumnjivi dok ne dokažemo suprotno, na šta ne mogu da pristanem", rekla je Trgovčevićeva za govornicom.

Većina onih koji su se na Osmoj sednici suprotstavili Slobodanu Miloševiću ubrzo će završiti svoju političku karijeru.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije